Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kolumne

11.11.2016. 18:53:17 - Tomica Kolar

H Zagreb

Foto: Ana Rogić

Čuo sam kako govori mojima o tome da sam lijep dječak i da bi bila šteta, prava šteta da mi u ustima ostanu prednji zubi položeni kao u magarca. Danas postoje aparatići za nošenje, kojima se sve nepravilnosti ispravljaju, bezbolno, samo upornim nošenjem. Što je najvažnije, trošak izrade, pa čak i putne troškove, snosi zdravstveno osiguranje. Susjeda je bila dvadesetak godina starija od mene, bila je prijateljica moje sestre, njezina se riječ uvažavala u našoj kući.                                                                 

- Pa, dobru. Šli buma h Zagreb.                                               

U Zagrebu, u Dalmatinskoj ulici, postoji klinika za dječju ortodonciju. Tamo će me netko odvesti, liječnik će mi uzeti otiske i po njima napraviti aparatić koji  će  moje zabludjele zube dovesti u red. Nikada se nisam žalio kada je trebalo napuštati dom. Odlazak bilo kamo za mene je uvijek bio doživljaj kojemu se danima unaprijed radujem, nešto što iščekujem strpljivo, sa znatiželjom i tajanstvenim ushićenjem. Znao sam, k tome, da ću imati i slobodan dan od škole, sve se lijepo složilo.                                                              

U glavni grad vodio me otac. Sjeli smo u stari, dotrajali autobus Zagorjetransa, na kojemu su se vrata, uz tresak, zatvarala kvakom, masnih, izlizanih sjedala i teška, zagušljiva mirisa po nafti. Taj mi je miris bio poznat otprije i samo sam se nadao da će ovoga puta naići neki lijepi, novi autobus, u kojemu mi neće biti muka. Uzalud. Želudac mi je ubrzo dao do znanja da zna što se događa, teško sam se suzdržavao od povraćanja ali sam ipak rekao ocu da od konduktera zatraži vrećicu za hitne slučajeve. Nismo došli ni do Krapinskih Toplica, a ja sam već u rukama držao paket koji se njihao među mojim nogama lijevo-desno, kako je već išla zavojita cesta. Uslijedilo je olakšanje. Pedesetak kilometara razvuklo se sporo u vremenu putovanja od skoro dva sata. Gledao sam kroz prozor i zapitkivao, kako već znaju zapitkivati djeca svoje roditelje. Ušli smo u grad, promet je postao gušći. Na Črnomercu, kod tvornice lijekova, trpki, opori miris ušao je u autobus takvom snagom da mi se zavrtjelo u glavi. U mojem trbuhu, želudac i crijeva činili su posljednje napore da se ne izokrenu naopako ali nekako sam izdržao. Vrećica se nastavila njihati jednako napunjena. Ubrzo, vidio sam po prvi puta vojnika s puškom kako stražari uz stražarsku kućicu, a onda već poznatu užurbanost, tramvaj i mnogo ljudi. Pitao sam se kamo idu, od kuda su, koliko je kreveta potrebno kada uvečer svi nekamo trebaju leći. Autobusni kolodvor, s autobusima poredanim kao Domino spreman na rušenje, jedan do drugoga, priredio je meni ali i ocu dodatno iznenađenje. Kad sam već Bogu zahvaljivao za sretan dolazak i preživljavanje svih muka, a otac zakoračio prema peronu da u kantu za smeće odbaci moj "sadržaj" meni je mučnina  od isparavanja iz svih autobusa izazvala konačan refleks pa sam stigao samo nagnuti se iza velikog crnog kotača i povratiti sve, baš sve što sam imao i još malo. Konačno, prešli smo ulicu i dočekali tramvaj koji, začudo, nije imao ni trunke neugodnog mirisa. U zadnjem vagonu stali smo do konduktera koji nam je prodao i odmah poništio karte. Vožnja mi se činila kratkom. Do Frankopanske, gdje smo sišli, a od tamo pješice, raspitujući se, brzo smo pronašli traženu ulicu i zgradu. Moderno uređen prostor na katu, nove stolice u čekaonici, na zidu, na velikim pločama otisnut kratak strip sa poznatim junakom – Grgom iz karikatura Ice Voljevice u kojima on na veseo način pomaže mališanu da poravna ružne neravnine u ustima. Prostor čist, mirisan, ugodan.                                                                                                                        

Za prvi puta, sve je dobro završilo. Liječnik se složio da me treba popraviti, naručili su me za rendgensko snimanje čeljusti i mogli smo ići. Izašli smo na ulicu i krenuli u potragu za nekakvom zelenom zgradom, jer je za našu staru susjedu trebalo dostaviti žalbu. Netko nas je krivo uputio pa smo hodali više nego što je trebalo ali na kraju našli i brzo obavili. Iz pokrajnje ulice ušli smo na širok prostor, sada znam da se radilo o Cvjetnom trgu. Tamo smo ušli u pravoslavnu crkvu u kojoj se upravo održavala sveta misa. Prekrasno višeglasno, muško pjevanje razlijegalo se bogomoljom. Mi smo stali iza svih, ruke sklopili kako se priliči i promatrali. Bilo je zamračeno, drukčije nego u našoj crkvi ali nekako svečanije i mirnije. Na kraju obreda, svećenik je kandilom prošao crkvom i zamahnuo dimom mirisnog tamjana prema svakom prisutnom, na što su se oni malo naklonili i prekrižili. To križanje učinilo mi se nešto drugačijim od našeg. Došao je i do nas, zamahnuo, a mi smo spremno uzvratili naklonom i prekrižili kako smo znali. Pomislio sam – sad nas je prepoznao. Pri izlasku, na pitanje ocu, zašto su pravoslavni drukčiji od nas, katolika, otac se nasmijao i rekao da smo isti i da je naša vjera ista.                                      

Sada je trebalo osmisliti moje buduće dolaske u grad jer su predviđene kontrole svaka tri do četiri mjeseca. Otac me pitao, kako mi se čini, bih li mogao i usudio se putovati sam do Zagreba. Nakon mojega potvrdnog odgovora, odlučeno je tako da ću putovati sam, a na kolodvoru će me dočekati netko od rodbine. Prva je na listi bila moja teta i krsna kuma, prema čijem smo stanu krenuli tramvajem. Sišli smo kod zagrebačke petlje, pothodnikom prešli na drugu stranu Držićeve i krenuli na jug, prema Kornatskoj. Nenadano, na mjestu gdje se stepenice spuštaju lijevo u usku ulicu, a asfaltirana staza nastavlja ravno do samih nosivih stupova petlje, zastali smo. Otac je krenuo lijevo, a ja sam želio nastaviti ravno. Već prije, jednom ili dva puta bio sam s mamom kod njezine sestre i fotografski upamtio trasu kojom treba ići da bi se došlo do stana. Otac je bio dobro raspoložen i pokušavao me uvjeriti da trebamo obojica skrenuti lijevo, u usku ulicu jer on zna kamo. Smješkao se jer sam ja stao par metara od njega, s očitom namjerom da krenem kamo ja znam -  ravno, prema stupovima petlje, pa lijevo, kroz park… Povuci, potegni, dva tvrdoglava stala su pa se uvjeravaju. Kako se usudio, pitao sam se bezbroj puta poslije, pustiti me samog?! Možda je mislio da ću se uplašiti pa dotrčati za njim ili ga potajno slijediti, što li? Možda je upravo tada doživio nadahnuće vjere, one prave vjere, koja čovjeku daje do znanja da nismo mi jedini koji se brinemo za sebe i svoje. Rekao mi je neka idem pa ćemo se već nekako naći. Pošli smo kao dva neznanca, svaki na svoju stranu. Odskakutao sam do stupova, prošao kraj dvije zgrade pa kroz drvored jablanova, kroz malen park do prvog ulaza poznate zgrade. Upravo su izlazila nekakva djeca pa sam ušao kroz otvorena vrata stubišta i popeo se na četvrti kat.

– Tomek, pa ti si sam?!?

Bio sam osmogodišnjak. Kad sam teti pozvonio na vrata, ona je otvorila, nasmijala se i pogledala iza mene. Očekivala je još nekoga na stubištu, nikako ne mene samoga, a kad je shvatila da nema nikog drugog, samo što se nije onesvjestila. Nismo imali telefona, a pismom se nismo najavili. Ipak, brzo sam objasnio što se događa, razlog dolaska i da njen šurjak negdje po kvartu traži Kornatsku ulicu i njenu zgradu. Napravila mi je veliki, slasni sendvič i izmiješala Cedevitu. Gutao sam zadnje zalogaje, na balkonu promatrao raspjevane kanarince i malu papigicu koja je samo šutjela.

– Poglej, možda buš ke dole videl tateka!

Rekla je, kao da je znala. Baš kad sam se nagnuo preko balkonske ograde, iza ugla je skrenula poznata glava, poznati kaput i hod.

– Tatek! Tatek! 

Viknuo sam koliko sam mogao. On je pogledao gore, nasmijao se, a ja sam mahnuo k sebi.

– Tuj sam!  

Ni trunke ljutnje, ni grama straha. Ostali smo na ručku te se popodnevnim autobusom uputili u Pregradu. Dogodovštinu su u sjećanje ponovo dozvala moja djeca, kada se trebalo prisjetiti – na što sam posebno ponosan kod toga kako su me odgojili i u odraslost dopratili moji roditelji. Štošta sam o odrastanju, odgoju i životu pročitao ali se i uvjerio kako sva ta teoretska znanja zajedno ne mogu parirati dobro pogođenoj lekciji. Znali smo tada i on i ja da je lekcija bila prava za obojicu. Na njegov osmijeh, smiješio sam se i ja, glavom naslonjenom na meku prozorsku zavjesu u novom autobusu ugodna mirisa, pogleda uprtog u široku, tamnu Medvednicu, iza koje smo ostavili veliki i lijepi, glavni grad.

P.S.

Iz čekaonice, čuvam uspomenu jedne kasnije kontrole, kada sam sebe sama na javnome mjestu počešljao. Vidio sam naime starijeg gospodina kako iz unutrašnjeg džepa vadi češalj i češlja se, drugom rukom prateći češalj, kao da malo utvrđuje položaj svake, već počešljane vlasi. Svidjela mi se ta radnja pa sam tako i ja drugi puta, potajno u džep jakne stavio češalj. Nije bilo onakvog malog, kakvoga je imao gospodin, pa sam uzeo veći, s drškom, a onda sam se njime u Zagrebu, u miru i spokoju čekaonice, lijepo i pošteno počešljao. Tetak koji me pratio nije uopće obraćao pažnju na to ali je poslije u Pregradi ipak bila glavna šala – kako se to Jožekov dječak na javnome mjestu češlja kao kakav djedica. Shvatio sam šalu i od tada se uopće ne volim češljati.

 

Arhiva

Arhiva kolumni

Reklama
Foto-video studio "Hrvo"