Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Nakon nogometnih vratolomija odlučila sam se ponovno okušati u svojoj drugoj ljubavi: košarci. Nogomet možete igrati svugdje ali za košarku je potreban barem jedan koš. U jednom i u drugom sportu sam podjednako dobra (ili loša?). Igralište je par metara od moje kuće. Ja sam postala njegov inventar. Prerasla sam sve polomljene obruče, iščupane stupove, porazbijane žarulje, strgane klupe... Dok sam bila glavna na terenu, mame su vozale svoju dječicu u kolicima. Zainteresirano su gledale u neko skakutavo žilavo djetešce koje po cijele dane ne pušta loptu. Dani su bili gotovo identični- razlikovali su se po tenisicama (jedan par za nogomet, drugi za košarku). I po tome što djeca rastu. Onda sam tu dječicu iz kolica pobjeđivala u košarci, ignorirala u nogometu kad je trebalo dodati loptu, i uživala kad bi se svađali u čijoj sam ekipi. Onda sam tu dječicu malo teže pobjeđivala, ali sam i dalje bila postojani inventar igrališta. Eee, a onda su ta djeca narasla i ja sam skakutala za njima, ali zbog respekta iz prošlosti ipak sam uspijevala izvući nerješeno. A onda ta djeca više nisu bila djeca i nisu više htjela igrati košarku.... ni nogomet. A ja sam i dalje bila inventar. Gledam u ta lica koja odrastaju, u novu dječicu koja postaju inventar, u talente, i one od kojih bi nešto moglo biti. Igralište je već po meni moglo dobiti ime.

Još uvijek me te mame i ta odrasla djeca u kolicima doživljavaju kao malu žilavu, i još uvijek imaju respekt. Nisam doživjela nekakav enormni rast (već od osmog razreda), pa sam im valjda ostala ista. I tako sam ja da probudim svoju drugu mladost, nadobudno obukla košarkaške tenisice, napumpala zapostavljenu loptu i energično krenula na igralište. Naravno, nekolicina inventarske djece me srdačno pozdravila. (Toliko o mojoj razini). Ljubazno sam ponudila nekom visokom dečku da odigramo "jedan na jedan". Kaže on: - "S Vama??". Uljudno se okrenem, i primijetim da nema nikoga oko mene i da sam nadrljala jer mi se upravo obratio sa "Vi"! Dovraga!!!! Upotrijebim osmijeh kao obrambeni mehanizam, i kažem- "Ne, to ne bi bilo jedan na jedan. Samo samnom." Zbunjeno me pogledao, ali je pristao. Vjerojatno ne bi da je znao da će me krenuti šut. (kao u najboljim danima). Djeci je to bilo zabavno, pa su se smijala i navijala. Onda je jedan mali (što mi često krade grožđe) izjavio: "Vidi kako Jela dobro igra, iako je ostarila".

Dovraga! Treba to preživjet. Dobro, lako ću. Još sam uvijek mlada.