Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Iako je otac slovio kao vješt majstor za popravke električnih uređaja, kojemu su na liječenje donosili i one stare, prezrene bolesnike, drvene radio aparate i televizore, koje više nitko nije znao ili htio popraviti, mi u kući nismo imali čudo modernog doba, svoj televizor. Otac je negativnosti televizije prepoznao kao kakav prorok. Godinama prije modernih psihologa, sociologa i drugih savjetnika u pitanju – kako ostati zdrav. Više je štete nego koristi, zaključeno je na najvišoj instanci. Zato, nije nam preostalo drugo nego snalaziti se.            

Moja braća, s lijepom razlikom u godinama stariji od mene, činili su vješto pomake, koji se i očekuju od starije braće. Osvajali su prostore, pomicali granice. Ljudi u selu, ili u susjednom selu, koji su bili potpuno nesvjesni opasnosti koja prijeti iz ozvučenih i osvijetljenih kutija, tih besramnih kućnih uljeza, bili su blagonakloni prema svojim susjedima zaostalim u napretku. Moja su braća brzo pronašla takve dobre ljude, kojima nije smetalo kad se u malu prostoriju nagura i kojekako sjedne petnaestak znatiželjnih (s naglaskom na željnih), što mlađih, što starijih. U večerima, gazili su se seoski putovi bez noćne rasvjete, livade, šumarci i voćnjaci, sa strašću i žarom u srcima, sličnim ljubavnom susretu onih koji žude. Na povratku, nerijetko su skitnice dočekala zaključana vrata i onda se nije pomišljalo na kucanje ili dozivanje. Odaslana poruka prihvaćala se s razumijevanjem. Sijeno je tada pružalo udoban i topao ležaj. Moj je otac bio interesantne građe. Tvrd i mekan istovremeno.

Jutro, jednog prohladnog dana već kasne jeseni, kiša je padala hladna i neljubazna. U takvim danima bilo je opravdano i nama na selu odspavati malo dulje. Legli smo u deset i spavali do osam – blagdan za nas. Po običaju, otac je krenuo u štalu, ali se od tamo vratio brzo, a smijao se sebi u brk.

"Ka pa je?", pitala je majka. Moj brat, iskrao se prethodne večeri, nauživao se Televizije Zagreb, ali po povratku dočekala su ga tvrdo zaključana vrata. I sada, u prohladno kišno jutro, on mirno spava, sanja da je Sandokan, da je naslonio glavu u toplo krilo svoje Mariane i na licu čuti topli njezin dah. U jaslama, omotan sijenom koje je noću donio sa štale, zaključivši da su prošli dani spavanja na sijenu i da je gore prehladno. A naša Riđa i naša Beba primile su se svojeg doručka slasno i bez prigovora, nježno skidajući pokrivač sa hrabrog i sretnog, mladog čovjeka.