Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Foto: dimac

Prošle godine pregradski planinari još bolje planinarke obilazile su planinske vrhove Lijepe naše, a dio dojmova možete pročitati i pogledati u nastavku.Tekstove i fotografije ustupila nam je Štefanija Dimač.

Ljudi se često čude što to nas planinare tjera u planine, zašto želimo lutati po šumama i vrletima, strminama i divljinama, kamenjarima iznad provalija, zašto uživamo penjući se po klinovima i sajlama prema planinskim vrhuncima. Odmor smatraju nečim što se zbiva negdje u udobnoj fotelji, kakvim toplicama, finim restoranima, šetnji parkom, ali nikako to ne mogu povezati s "mučenjem" po planini. Kako to može biti odmor? Na svoju sreću, ljubav prema planinama i općenito prema prirodi dijelim sa suprugom. Veoma često uhvatimo začuđene poglede svojih sugrađana. Oni nedjeljom, onako "zbigecani", kreću prema crkvi, a nas dvoje prema dragoj nam Kuna gori ili daleko dalje. Kad bi samo znali da zbog planine ponekad treba ustati i u dva-tri sata ujutro, ako je naš cilj dalje.

Priznajem da ruksak na leđima, "palice" u rukama, na nogama teretne cipele, a ljeti kratke hlače i debele "štunfe" do koljena baš i nisu styling urbane žene i muškarca. Zadirkuju nas, napose ljeti, da sa štapovima krećemo na skijanje po Kuna gori. Čude nam se kako glođemo sendviče, špek i luk po "husti", radije nego da doma nedjeljom ručamo kao ljudi. A da samo znaju kako su te "delicije" slatke iznad tisuću metara. Meni često kažu da sam muža "znorila" da plazi po "husti" nedjeljom, kad bi se fino mogao odmarati pred televizorom (ah, to je tek bio pravi izazov jer - vjerujte, Slavonca i nije bilo lako "zaludjeti" višesatnim hodom po planini). No dobro, na to su se prijatelji nekako i navikli, ali da sama odem, e to već nije za razumjeti. Nedajbože još negdje i prespavati ukakvom skloništu... Jednostavno izvan pameti: "Pa kaj delaš sama po šumi i šikarju, pa još po zimi?" Nekad me do suza nasmiju, a nekad prijateljice pozovem sa sobom i vragolasto im obećam da će sigurno sresti lovca, šumara ili planinara kojem se ne može odoljeti. Zaista je teško nekome objasniti široke obzore i suptilne interese. Gdje možeš čuti tišinu i ptičje orkestre, nego daleko od buke i blagodati civilizacije. Mirise šuma i livada upijaš samo u divljini. Sva svoja čula častim uz potočiće, planinske proplanke, šumarke u svakom godišnjem dobu. Lelujava trava, ljubavni ples leptira, šapat vjetra kroz mirisne i svježe krošnje, krik ptice u modroj visini u meni bude najljepše osjećaje i potpuno me ispunjavaju srećom. Sićušne, rascvjetale cvjetiće u mokrim busenima trave, posute biserjem rose, moje oči lijepe u sjećanje. Nesebično me ljube svojom ljepotom. Kada dođu kišni dani, nekim ljudima ružni, a meni samo kišni, ta sjećanja izrone i radost je u mom srcu kao za najljepšeg jutra okupanog suncem.

Pregrada, moj mali gradić pod Kuna gorom, ima planinarsko društvo staro 59 godina. Onog naraštaja divnih, dragih ljudi koji su ga osnovali odavno više nema. Ostala su mi samo lijepa sjećanja na njih. Humorom protkana prepričavanja legendarnog Jurice Kantocija teško da ću zaboraviti. Dogodovštine Ivice Kustera, Štefa Storjaka i supruge, kao i mnogih drugih, dio su mojih najljepših uspomena. Još samo s tetom Didom, vremešnom 86-godišnjakinjom, prizovem u sjećanja njihove pustolovine na otvorenim kamionima kojima su se prevozili na Klek, Bjelolasicu, Velebit i u Sloveniju do Alpa. Sa sjetom prizivam sjećanja na gradnju planinarske kuće na Kuna gori, žarom pričane priče o tome kako su na rukama prenosili materijal za gradnju. Ljubavlju su je gradili, na najljepšemu mjestu, iznad same Pregrade, nadaleko vidljivom, gdje se i danas kočoperi pomalo usamljena i bez živosti na koju je u prošlosti bila navikla. Ima nade da proplanak češće vrvi ljudima, a šuma zazvoni pjesmom i smijehom.  Planinarsko društvo u Pregradi obnovilo se članstvom mladih ljudi i njihove djece. No, unatoč većem zanimanju za planinarenje, naše mjesto i okolica nisu baš nadahnuti planinarstvom. Nikako da moji prijatelji i sugrađani shvate kako sami sebe zakidaju za bogatstvo koje priroda obilno i nesebično nudi svima nama na užitak.

Kad su prijatelji mislili da su pohvatali sve moje mušice, ja opalim da idem na zimski noćni pohod Oltari - Zavižan. Brat bratu, pet sati hoda, a snijeg viši od metra. Ozbiljno su se zabrinuli za moj zdrav razum. Doslovno su me zasuli pitanjima: "Pa kud te vrag nosi, po noći, visok snijeg, divljina i, što je najgore, ovaj put i bez muža. Jesi li ti normalna?" I ja se katkad pitam što je kome normalno, a što nije. Je li normalno dane i večeri provoditi pred televizorom, računalom, igrati igrice s nakaradnim likovima. Ako voliš, onda je to normalno. Ali što mogu kad meni to nije izazov, odoh ja za svojim jatom. Priroda me uvijek osupne svojom ljepotom. Oduševljavaju me raskoš kitnjastih krošnji i grana povinutih pod debelim slojem inja i zaleđena snijega, bljesci i sjaj milijuna dragulja i kristala obasjanih našim svjetiljkama potpomognut sjajem starog šarmera mjeseca i njegovih pratilja. Jednostavno ostajem bez daha. Kako dočarati razdragano društvo puno doskočica, montiranje krplji, dereza, karabinera, pojasa i prvi susret s takvom opremom negdje daleko u tamnom, ledenom bespuću, škripu snijega i dereza po zaleđenoj, goloj strmini, a dolje, daleko u noći, sramežljivo žmirkanje rasvjete s nekog otoka? To trajno ostaje u sjećanju. Srdačan stisak ruke i osmjeh na licu zavižanskog domara Ante Vukušića, kad me prepoznao i s toplom dobrodošlicom ponudio "lijekom " i čajem od "sijena", naprosto razgaljuju. Posebnom ugođaju u domu pridonijela je i mlada ekipa HPD-a Gračani na čelu s Domagojem, kao i dragi mladi planinari iz Samobora. A tek pjesma uz Velimirovu gitaru! Planinarska je "obitelj" zaista obogaćena tim divnim, mladim planinarima. O njima će se još mnogo lijepoga čuti i pisati.

Svima onima koji pitaju što tražim po divljini teško bih mogla opisati zimski osvit zore na Velebitu. Kako objasniti što ima u ledom i injem okovanom jutru i snenim vrhovima uokolo? Priroda je okrutna, surova, ali nježna i krhka, usnula i mistična istovremeno. Ledene skulpture i čipka, ljuske, nabori i valovi - umjetnost koju nijedan umjetnik ne može ponoviti - posjeduju nešto čarobno. Spontano izmamljeni gacamo i ludiramo se po dubokom snijegu, zadovoljno budeći u sebi davno usnulu djecu, puštajući na tren u zaborav naše ozbiljne godine. Preplavljuje nas radost i povezanost iskrenim i toplim prijateljstvom. Vraćajući se prema Zagorju, nosim još jednu novu, finu nit iz koje se plete čvrsta mreža prijateljstava. Kad se punih baterija, s prekrasnim uspomenama i sjećanjima vraćam u kolotečinu života, uvijek u meni nikne velika želja da što prije sve ponovim. Da, upravo zbog tih osjećaja planinarim i uvijek kad mogu "norim" po šumama, stijenama, vrletima i proplancima!