Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

"Nie ti tuo nič! I jas sam h tvojih lietaf bil traženi stručnjak za ti posal. Tergali su se za me i dolazili puome čak z drugega sela. I uvek ti se dobi nekaj penez…" (1)
Tako me hrabrio brat, shrvanog i u nedoumici pred iznenadnim zadatkom koje je za mene i u moje ime dogovorio otac.  Zatim su uslijedile upute o detaljima kojih sam se plašio, ohrabrenje dobrodušno, bratsko: "Najpriet ide ruka, spružena ruka stišena puolek glave. Onda glava pa rame. I, pazi, uvek haj na stran. Či se dogodi da zapneš, ne se splašiti! Hmiri se, polahku diši, najenkrat  saf zrak spusti s pljuč i sigurnu si nutre. Ti si tenek. Dok jen krat ujdeš, kak si ušal, tak buš došal i vun." (2)

Mislim da sam u sebi, na svoj dječji način, po tiho psovao odrastanje i ono neminovno napuštanje sigurne luke ranog djetinjstva. Tko je to izmislio!? Do dva kilometra udaljenog središta našeg mjesta otac odlazi biciklom. I onda, pri povratku, spušta se niz padinu, o volan je obješena vrećica s potrepštinama iz željeznarije, a u glavi misli slažu raspored poslova za preostali dio dana. Uz cestu, tik do visokih drvenih stepenica, stoji čovjek. Njegova kuća,  u prizemlju kovačnica i vinski podrum, debelih kamenih zidova, a na katu prostrani dio za stanovanje, drvenih zidova, najstarija je kuća u selu. Taj čovjek, ostarjeli gazda R., u glavi ima svoj plan. Uz noge mu se smjestio ljubimac, jednako star, osijedjeli pas koji samo očima i obrvama prati što se oko njega događa. Podignuta ruka, pozdrav, škripi kočnica, vozač silazi s bicikla, razgovor.

Ljeto je pri kraju, bliži se vrijeme berbe slatkoga blaga kojima su okićeni naši brežuljci. Ono što je u klijetima ispražnjeno, treba pažljivo pripraviti za ponovno punjenje. 
Na molbu i upit susjeda otac odgovara potvrdno. Nije zaista nikakav problem da ja, njegov najmlađi sin, našemu susjedu ovih dana operem iznutra vinsku bačvu. U nju, dakako, mogu ući, jer sam još malen rastom. Radili su tako prije mene moja braća, a još puno prije i on sam, kod kuće i kod drugih ljudi. Sve je on brzo dogovorio. Ovih dana ispalo je sutradan. O, vrijeme brzoprolazno!
                   
Umjesto sa R., trebao sam u njihovu klijet na padini Kunagore poći s njegovim bratom Š. Taj Š. imao je govornih poteškoća, bio je, za razliku od svojega nešto starijeg brata neoženjen i zadužen za fizički dio vođenja obiteljskog  gospodarstva. Imao je lijepe i pravilne umjetne zube, doduše pomalo požutjele,  koji su se pri govoru lagano odvajali od desni. Ponekad, kad bih prolazio, nakon pozdrava, progovorili smo pokoju i teško sam ga razumio, ali sada, penjući se uz brijeg nekako smo čak i razgovarali.
Što je zapravo bio moj problem? Kao i sva djeca, višestruko više nego što to roditelji mogu zamisliti, kao spužva sam upijao informacije i slike koje su do mene dopirale. Kako sam mogao zaboraviti strašnu, slikovitu priču, koju sam slučajno, onako usputno, čuo od vlastitog strica?! Priču o tome kako je on kao dječak prao bačvu jednom susjedu, zatvoren i zarobljen u njezinoj unutrašnjosti, a taj je susjed uposlio svu svoju šaljivost i nerazumnost, sklonio drvene podloške  te ga zajedno sa bačvom otkotrljao niz dvorište, kroz stabla jabuka, sve do livade.           

Strah! Nikome ga nisam priznao, nikome navijestio, ali u meni je rovario kao neumorni, gladni crv. Tražeći pomoć kako sam znao, bratove su mi riječi davale kuraž, a sjetio sam se i da mi je Š., jednom, dok sam na putu iz škole prolazio kraj njihove kuće, dao veliku slasnu krušku. Dvojica se uspinju prema kapeli svetog Leonarda. Prije samog vrha, gdje stoji stara građevina, zaobilaze je. Prolaze kraj malog, kamenom ozidanog  zdenca uz put, pa kroz klanac do široke, drvene klijeti sa dvojim vratima. Klijet se skladno smjestila u sredini starog ali još snažnog vinograda. Veliki, crni ključ; dva puta desno, unutra, tri puta lijevo, van, tako nekako... U klijeti hlad, ukaže se prostor sa prešom, stolom i dugačkom klupom, a desno, još jedna vrata za otključavanje. Drugi ključ; jednom lijevo, unutra, dva puta desno, van, tko će ga znati i skoro...potpuni mrak! Polumrak. Svjetlo koje je škrto ulazilo kroz maleni prozor s tri uspravno postavljene metalne šipke već je jedva prošlo kroz gustu, lišćem i grožđem zatvorenu brajdu koja se objesila od krova cijelom dužinom klijeti. Svidjela mi se klijet. Bilo je u njoj neke raskoši i pitao sam se zašto mi, uz naša dva vinograda nemamo bar jednu, makar upola manju i skromniju. Ali unutrašnjost,.. nije ohrabrivala. Kako ću oprati bačvu u potpunom mraku? Kuda me to doveo taj Š. koga jedva poznajem i kako mi je otac mogao smjestiti tako nepotrebnu muku?! U kratkom vremenu, moja mala mašta zavrtjela se poput zvrka i nepojmljivi, tihi, podmukli strah, počeo je u meni rasti poput zloduha. Svijeća?  On se šali? Kako će stajati svijeća u bačvi? Zar neću prati vodom? Pa, ugasit će se odmah, čim podignem krpu ili četku…" Bježi ili stani, zauzmi stav i bori se! Odlučio sam još malo ostati. Strah nije bježao nikamo.

Š. je skinuo vrata s bačve i bio je red na meni da započnem sa svojim poslom. Podigao je ruku i stisnuo je čvrsto uz glavu, okrenuvši se u stranu; "Viš, tak se ide nutre!"  (3)

Sagnuo sam se, sjeo na tvrdu, nabijenu zemlju poda i polako, najprije desnom rukom, glavom, upravo kako je trebalo i bilo jedino moguće. Kad su prolazila prsa trebalo je malo  izdahnuti, druga ruka i – ušao sam. Š. je za vrijeme mog ulaska utaknuo svijeću u široki, niski, olovni svijećnjak i odmah po ulasku, pružio mi osvjetljenje. Sjeo sam. U bačvi je bilo ugodnog mirisa pa sam zaključio da je bačvu netko i prije dobro održavao. Pomislio sam na Ivicu i Maricu. U našemu kraju, koliko sam znao, nisu nestala nikakva djeca. Ili možda jesu?.. U mislima me prekinuo Š., koji je donio vodu i počeo mi limenim loncem od litre dodavati u unutrašnjost gdje sam već prije dobio nešto veću drvenu posudu, četku i krpu. Trebalo je početi. Uzeo sam prati stražnje dno bačve, pazeći da se ne opečem na svijeći i da je ne ugasim. Začudo, mala je luč u malom prostoru bačve od kojih petsto litara davala mnogo više svjetla nego što sam prije mogao zamisliti. Kad su me zaboljele ruke, nakon što sam počeo prati postrance i iznad sebe, shvatio sam da nema žurbe. Š. mi je u bačvu dodao "pogaču" drveni dio stare preše, kladu na koju sam sjeo. "Samu se počini!" (4)
Tako mi je rekao Š. Sjeo sam i odmorio se. Nismo razgovarali. Uslijedile su naizmjenične ture čvrstog pranja, izbacivanja vode iz bačve, odmaranja, ponovnog unošenja vode, pranja. Sve dok iz bačve nije potekla skoro potpuno čista, bistra voda.                    

Posao od kojih sat vremena, nekako se brzo primakao kraju. Dodao sam svijeću koja se već skoro do kraja istopila i koja se, začudo, nijednom nije ugasila, u ruke Š.. Ruka uz glavu, rame… Prsti na rukama i na bosim nogama bili su bijeli i nabubreni. Vani je sijalo toplo rujansko sunce i primijetio sam da je potrošen tek jedan manji dio dana. Dok sam sjedio na kamenu uz klijet kako bih navukao čarape i obuo cipele, Š. mi je skrenuo pažnju na posebnost kamena na kojega sam sjeo. Taj su kamen pronašli kopajući vinograd i bio je prepun okamenjenih fosila, većih i manjih školjaka, ostataka pradavnog mora. Odjednom sam pred sobom imao vrijeme beskrajno veće od malo pretrpljenog straha s kojim sam se suočio.

Na stolu me je čekala gozba. Kukuruzni kruh narezan na lijepe šnite, mirisni špek, veliki, posoljeni  komadi luka i dvije čaše, napunjene do vrha vinom boje svijetloga zlata. Sjeo je Š., sjeo sam i ja i osjećao sam se nekako većim. Počeli smo jesti. Proteza je davala znakove života, ali to mi nije smetalo. Jelo je bilo slasno, luk je bio sladak, a vino mirisno. Š je bio zadovoljan, govorio je to između zalogaja jezikom kojega sam sve bolje razumio i osmjehom na licu dok je žvakao.                                           

Spustili smo se s Gore i stali kod visokih drvenih stepenica gdje mi je R. u ruku utisnuo nekoliko žutih novčića. Znao sam da nije mnogo, ali zaista, zaista za to nisam mario.   

(1)    Nije ti to ništa. I ja sam u tvojim godinama bio traženi stručnjak za taj posao. Otimali su se za mene i dolazili po mene čak iz drugoga sela. I uvijek se dobije nešto novaca.

(2)     Najprije ide ruka. Ispružena ruka stisnuta uz glavu. Onda glava pa rame. I pazi, uvijek idi postrance! Ako se dogodi da zapneš, nemoj se uplašiti! Smiri se, diši polako, zatim sav zrak ispusti iz sebe i sigurno si unutra! Ti si tanak. Jednom,kad uđeš, kako si ušao, tako ćeš i izaći.

(3)    Vidiš, ovako se ide unutra! 

(4)    Samo se odmori!