Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Foto: Josip Krušlin

Za neke ljude možemo s pravom reći kako su prošli svašta u životu. Dragutin Gorupić, poznatiji kao Draš, jedan je od takvih. U svom životu bio je obrtnik, svirač, kovač, partizanski vodič, općinski odbornik, poljoprivrednik, član raznih udruga te svjedok i sudionik brojnih važnih događaja u pregradskom kraju. Danas, s osamdeset i pet godina, ubraja se među naše najstarije sugrađane i ima štošta za ispričati...

Najbolje je početi od početka. Recite nam nešto o svom djetinjstvu.

Rođen sam u Vojsaku 1925. godine. Osnovnu školu pohađao sam u Pregradi. Kao i većina dječaka, pomagao sam svojima doma na poljoprivredi. Tako sve do 1940. godine kad sam započeo izučavati zanat za bravara, mehaničara i kovača. Zanat sam izučavao u Varaždinskim toplicama. Bio je to pravi obiteljski obrt. Gazda je bio kovač i imao je dva sina. Jedan je bio bravar, a drugi mehaničar. Bili su strogi, ali se od njih puno dalo naučiti. Prije nego sam uopće započeo zanat morao sam pročitati knjigu iz bontona. Mogu reći da je to bila jako dobra stvar i da ne bi bilo loše da i danas djeca to pročitaju prije nego krenu u svijet i nastave školovanje. Bila su to već dosta teška vremena, rat je već bio oko nas.

U Varaždinskim toplicama ste se i prvi put susreli s ratom?

Tako je. Jednog dana, 1942. godine, kroz grad su žandari nosili tijelo nekog čovjeka za kojega su govorili da je četnik, iako su svi znali da je on bio partizan. Varaždinske toplice bile su partizanski kraj, nije dugo trebalo čekati partizansku odmazdu. Jedne noći, dok sam spavao na tavanskom stanu iznad radionice, probudili su me pucnjevi. Partizani su napali žandare, cijelu noć čuli su se pucnjevi. To jutro, dok sam palio vatru u radioni, k meni je došao gazda i rekao da će mi dati bicikl da odem kući. Bojao se za moju sigurnost. Gazda je bio porijeklom Nijemac i bojao se da partizani ne zauzmu grad. Njegovi sinovi su već nakon prestanka pucnjeva pobjegli u Varaždin. Rekao mi je da kad se sinovi vrate, javit će mi da se i ja vratim.

No, niste se više vratili. Kovački zanat ste nastavili u Pregradi?

Nisam, čekao sam nekoliko mjeseci, no gazda se nije javljao. Čuo sam da je dosta borbi bilo u Varaždinskim toplicama. Gazda vjerojatno nije htio riskirati da mene još ima na brizi. Polovicom 1943. nastavio sam zanat kod kovača u Pregradi. Taj gazda je uz kovačnicu imao još jedan povremeni posao, a to je bio šverc žitom i kukuruzom. Budući da sam dotad već dobro upoznao Zagorje i Podravinu, dobro sam mu došao. Tako sam išao po žito u gornje Zagorje i Podravinu preko trideset puta. Znajući to, pristupili su mi partizani. Točnije, Ivica Gretić, koji je bio sekretar partije ovdje. Pristao sam na to i u konjskom sam hamu imao skriveno mjesto u kojem sam prenosio pisma. Pisma bih pokupio u Desiniću kod Alberta Kralja koji je izrađivao kola i bio partizanski odbornik. On je imao liniju iz Kumrovca, a moja zadaća bila je da pisma dopremim do Sudovčine otkud su ih kasnije prosljeđivali partizanima na Kalnik.

Kao partizanski kurir i vodič prošli ste cijelo Zagorje?

Jesam, posebno se volim prisjetiti dva najvažnijaa događaja. Prvi je bio kad je 150 ljudi iz Pregrade krenulo pridružiti se brigadi Matija Gubec kod Oćure. A drugi najvažniji za Pregradski kraj bilo je osnivanje Narodnooslobodilačkog odbora u školi u Gorjakovu. Za tu je prigodu u Pregradu bio poslan Josip Tkalec, znani kao Brko. On je došao iz Slavonskog broda kako bi organizirao ustanak u pregradskom kraju. Inače, Brko je bio porijeklom iz Kolarije. S njim i s Ivicom Gretičem krenuo sam iz Prigorja i to po noći. Moj zadatak bio je da idem ispred njih i ako susretnem koga da pozdravim s Faljen Isus i Marija. To bi dalo ovoj dvojici vremena da se sakriju. Išli smo okolo naokolo, morali smo tako jer je Gestapo patrolirao okolo, a imali su i dosta svojih agenata. Nikad nisi znao tko te može prijaviti.U Gorjakovo smo stigli tek sljedećeg dana i to isto već u noći. S ponosom mogu reći da sam prisustvovao osnivanju Narodnooslobodilačkog odbora Pregrade, za to sam i trideset godina kasnije dobio srebrnu medalju.

Poslije rata bili ste uključeni u politiku, ali nikad niste bili član partije. Kako to?

Ja sam bio antifašist, ali nikad nisam bio komunist. Hitler je bio najveće zlo, tko se ne bi borio protiv njega. No, po političkom uvjerenju, uvijek sam bio HSS-ovac i to Radičevac. To sam naslijedio od oca koji je jako poštivao Stjepana Radića. Bio sam dvadeset i sedam godina odbornik u tadašnjoj općini Krapina pod koju je onda spadala i Pregrada.

Niste baš bili zadovoljni statusom Pregrade u općini Krapini, zar ne?

Nikako. Od samog priključivanja Pregrade pod Krapinu nitko nije bio zadovoljan. Većina novaca je ostajala u Krapini. S ponosom mogu reći da sam bio u skupini ljudi koja se dugo borila i lobirala za odcjepljenje. Najzaslužniji je bio Milan Cvek. On je jednoga Golfa poderao putujući okolo na razne sastanke i lobirajući da Pregrada postane općina. Uz mene, za to su se još aktivno zalagali Petar Koprivnjak, Andrija Blažun, Ivica Gorup i drugi. Najveći pomak dogodio se kad sam u Zagrebu na sastanku Socijalističkog saveza pred petsto ljudi izjavio da ljudi s područja Pregrade žive pod kolonijalnom upravom općine Krapina te upitao kako je to moguće kad je drug Tito bio najveći borac protiv kolonijalizma. Kako Pregrada, koja ima školu staru devedeset godina, jedina u Hrvatskoj ima nastavu u tri smjene. Na to se dignula tadašnja direktorica škole na Humu na Sutli koja je rekla da ona isto živi u toj općini i da nikad nije čula da bi se Pregrada htjela osamostaliti. Ubrzo su nas oboje izveli van iz dvorane. Izašao je sa sastanka i Josip Vrhovac, jedan od najvećih funkcionara u Hrvatskoj koji nas je oboje saslušao i rekao da će osobno zauzeti da se to riješi. Napokon je 1978. godine Sabor Republike Hrvatske Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o područjima općina ponovno formirao općinu Pregrada.

Bili ste obrtnik, a svojedobno ste i osnovali Udruženje obrtnika Pregrada.

Dugo godina sam imao obrt za izradu roleta. Prvo drvenih, a kasnije sam izrađivao i plastične. Radio sam rolete od Vardara pa do Triglava. Tad je to bio dobar posao. Ubrzo nakon ponovnog formiranja općine osnovali smo Udruženje obrtnika. Osnivačku skupštinu imali smo u potkrovlju restorana Zagorec. Skroman početak, ali smo odmah počeli pomagati općini. Znali smo da mlada općina treba neku pomoć kako bi krenula. Preko Udruženja obrtnika kod Gospodarske komore uspjeli smo se izboriti da se u Pregradi mogu registrirati kamioni do dvadeset tona. Napravili smo to po slovenskom zakonu jer su u Hrvatskoj obrtnici mogli registrirati kamion koji ne teži više od šest tona. Privredna komora se zauzela i dozvolila mogućnost registracije težih kamiona u Pregradi i Klanjcu. Uskoro je mnoštvo prijevoznika preselilo svoje obrte u Pregradu, tako da je kroz par godina naše udruženje imalo devetsto članova. Novac od poreza ostajao je općini, koja je s njime gradila škole, ambulante i rješavala ostale stvari za koje nas je prije Krapina bila zakidala.

Budući da ste često bili raznim osnivanjima, treba spomenuti još jedno, a to je da ste s dolaskom samostalne Hrvatske bili među osnivačima ogranka HSS u Pregradi.

Cijeli život bio sam ponosni HSS - ovac. Dolaskom demokratskih promjena htio sam da HSS ponovno djeluje u Pregradi. No, nekoliko godina kasnije, shvatio sam da to nije više bio isti HSS iz moje mladosti. To nije bio HSS koji je išao smjerom Stjepana Radića, a kad je HSS odustao od proglašenja ZERP-a, u potpunosti sam se isključio iz stranke.

Još ste poprilično aktivni. Kako provodite dane danas?

Jesam, još se ne dam. Stalno sam negdje na terenu, a volim i zasvirati. Ja sam stari "muzikaš", sviram violinu. Mnogo toga sam prošao s njom, mnogo svadbi i drugih veselja, a dugo sam i svirao u KUD-u. Samo neka je još zdravlja pa će biti i još trenutaka za pamćenje.