Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Ima jedna stara pjesma koja kaže "Što sam ja, što si ti, moj živote?" I uistinu, što sam, tko sam? Tko si ti, što smo mi? U proteklih nekoliko mjeseci koliko sam stalni stanovnik svog grada, stana i kauča, bez posla, mnogi još uvijek pitaju te stvari o meni. Doduše, boje se pitati mene pa onda moji prijatelji, htjeli - ne htjeli, postaju moji glasnogovornici.

Tko sam ja?

Na to pitanje teško odgovaram i sam. Ne znam kako na to odgovoriti, stoga često dajem onaj najjednostavniji odgovor - ja sam ja! Trenutno nezaposlen, doma po cijele dane, sjedim, gledam TV, Facebook mi je postao najbolji prijatelj, a šalica kave i cigarete društvo bez kojeg ne mogu. Intenzivno razmišljam o sebi, o životu i budućnosti, o svemu onome o čemu zapravo razmišljamo svi mi. No, ponekad volim zaboraviti na sve, opustiti se i zabaviti pa odem na kavu s prijateljima / prijateljicama ili u neki izlazak vikendom. I tu sva "zabava" započinje. Počinju pogledi - najčešće kada odem na kavu, počinju priče - najčešće kada vikendom odem van. I da, ne gledaju me i ne pričaju o meni jer sam zgodan (iako bi i to mogli jer stvarno jesam zgodan), nego pričaju o mom životu "pedera" i sve se vrti oko pitanja - kako, zašto?

Kako je to biti gay?

Oni hrabriji to pitanje postavljaju direktno, pitaju kako je to biti gay, što gay osobe rade, kako se družim, kako je to biti s frajerom… Danas vrlo lako i bez zadrške odgovaram na ova jednostavna pitanja. No, prije to nije bio slučaj. U dobi od 13 godina (ili ranije), kada počinješ više promišljati o nekim stvarima, to su teška pitanja. Teško je tada uopće pitati se tko si ti jer te odgovori plaše, ali moraš se pitati. Znate ono, kada vas uče što smiješ, što ne smiješ. Kada ti govore što je ispravno, a što ne. Kada imaš zapravo sve odgovore koje ne bi trebao preispitivati, ali jednostavno moraš. Moraš se pitati jesu li stvari kojima su te podučavali ispravne. Moraš se boriti ponajprije sa sobom. Sjećam se puberteta kada je sve počelo, kada počinješ gledati na ljude drugačije. Neki ti se počnu sviđati na nov način, na način za koji si mislio da ti se nikad neće jer su te u djetinjstvu svi ostali naučili što smiješ, što je "normalno", a što nije. Tada počinje prava borba. Počinješ se pitati što ćeš sada, jesi li normalan, što nije u redu s tobom. Pokušavaš se sakriti, tražiš utočište, spas. Pokušavaš zaboraviti samog sebe, pokušavaš se ponovno "programirati". Ponajprije to počinješ raditi zbog osjećaja krivnje i srama jer su te tako odgojili, rekli ti kako se trebaš ponašati i ti taj uzorak održavaš i nastojiš poštovati. No, svemu jednom dođe kraj.

Borba

Moja borba sa samim sobom bila je najteža u osnovnoj školi. Osim standardnih problema s kojima se susreću svi klinci, poput "Ako odjenem ove hlače, svi će mi se smijati, u ovoj majici ne mogu van, ove tenisice nisu "in", ružan si, debeo si, imaš klempave uši, imaš ružnu frizuru…", na sve to, još mi je samo trebalo da netko pomisli kako sam gay iliti ga po naški, "peder". Naravno, ne možeš si dopustiti tu torturu pa se ne otkrivaš toliko. Pritajiš se, pokušaš naći "curu" ili barem izmisliš da ti se jedna sviđa, a zapravo ti se sviđa onaj dečko u prvoj klupi. Borba je trajala i trajala. I uz tu borbu, došao sam do srednje škole. Pomislio sam "Koje olakšanje, novo okruženje, novi ljudi". Malo se zaprepastiš, ali si u suštini sretniji. Ostavio si sve one zločeste iza sebe. Da, malo sutra. Tada je u mojoj glavi već vladao kaos. Pitao sam se bi li bilo bolje pobjeći negdje i napraviti nešto sa sobom ili pričati s nekim i otkriti što me tišti. Na svu sreću, imam prijateljicu još od vrtića i s njom sam mogao razgovarati o svemu.

Volim je, voli i ona mene, samo nikada nisam imao osjećaj da joj mogu reći to što me toliko mučilo. Bojao sam se. No, morao je doći taj trenutak i morao sam pričati s nekim. Tada sam je pozvao na kavu. Sjeli smo, gledali se, pričali o uobičajenim stvarima (školi, dečku koji se njoj tada sviđao) i tada je došao red na mene. Neopisiva bol u prsima, hladan znoj, osjećaj da imaš knedlu u grlu i kamen u želucu. Pogledao sam je i rekao: "Znaš, ja već neko vrijeme, ali nisam siguran, ne znam kak' da ti to velim, ali mislim da sam gay." Kratka pauza, pogled, osmijeh na njenom licu i riječi: "Znala sam!" Od toga dana imala je svog prvog gay prijatelja u životu, a ja još bolju prijateljicu. Uistinu, ona je bila spas u mom životu. No, nismo mogli ostati samo ona i ja, krug se širio, morao sam se outati mnogo puta i još uvijek to radim. Nakon toga, sve je nekako krenulo lako, jednostavno, postalo je bolje, život više nije bio toliko "težak".

Srednja škola, prve ljubavi i prvi prekidi bili su iza nas, došlo je vrijeme za nove pobjede, vrijeme za odlazak na fakultet. Eh, da, opet novi ljudi, potpuno nova sredina, ponovno outanje, ponovni strah – no, ipak, na faksu su svi već "odrasli" i ne znaš tko što misli i tko što može napraviti. Tu je i novi, veliki, nepoznati grad kojeg se još više bojiš. Ali i to je nekako dobro prošlo. Svi moji prijatelji su sada znali, jedino još roditeljima nisam bio priznao. Tada sam mislio kako ni ne trebaju znati, ionako sam bio sam te ću im priznati ako se dogodi neka duža veza. Njih sam se najviše bojao. I naravno, tada sam upoznao jednog predivnog dečka. Stvari su se počele odvijati spontano, jednostavno, bilo je lagano. Nisam se okrenuo, već smo bili zajedno godinu dana. Imao sam osjećaj kako će to potrajati najmanje još sto godina (budalasti ja). Odlučio sam napokon reći roditeljima tko sam. Bilo je to nekoliko dana prije Badnjaka i nije ispalo baš kako sam planirao. Naime, preduhitrili su me.

Počelo je s pitanjima poput "Imaš li koga, kaj radiš u Zagrebu, tko ti je taj prijatelj, kak ste se upoznali, jel ti on kupio taj poklon…?" Izbezumljeno gledaš, odgovaraš im te se najednom suočiš s pitanjem "Kaj, on ti je cura?", na koje sam k'o iz topa odgovorio: "Ne, on mi je dečko." Muk i tišina, suze u očima, strah. Nekoliko rečenica i vidiš kako odlaziš iz stana. Bio je to težak period. Uvjeren si kako si razočarao roditelje. Oni su htjeli da imaš ženu, djecu, završen faks, kuću trokatnicu, vikendicu u Dubrovniku, račun u Švicarskoj. I još bi bilo u redu da nešto od toga i nemaš, ali ženu i djecu??? I naravno, ono neizbježno, a toliko nevažno pitanje: "Kaj budu drugi rekli?" Tada sam već bio "posložen" u svojoj glavI, nisam se više opterećivao tim pitanjima, ali roditeljima je to bio šok. Mogu ih razumjeti, imali su sliku svog djeteta koju su sami stvorili i za koju su željeli da se ostvari. Nisam ja uništio svoje snove, nego samo nisam ostvario njihove. Općenito, vjerujem da svaki roditelj ima sliku svog djeteta u budućnosti i nada se kako će biti baš tako kako su oni zamislili. To nije bio slučaj i sa mnom. U međuvremenu, odustao sam od faksa, ali i dalje sam bio u sretnoj vezi, ludo zaljubljen i volio kao nikada prije. Odlučio sam naći posao.

Uf, to je bilo teško. Ne znaš što možeš raditi, gdje ćeš raditi i ono najbitnije, s kime ćeš raditi. Tko će biti ljudi s kojima ćeš biti 8-12 sati na poslu, što ćeš smjeti reći i kako ćeš se morati ponašati. Moj tadašnji dečko našao mi je posao u jednoj tvrtki, ali me doslovce morao nagovarati da ondje radim jer sam se bojao. Došao sam na probni rad i ostao godinu i 2 mjeseca na tom poslu. Naravno, u početku se opet skrivaš, a opet dovoljno pokazuješ. Znaš da bi mjerodavan trebao biti samo tvoj rad, a ne i tvoje seksualno ili bilo koje drugo opredjeljenje. Malo po malo, počinješ se sve više i više zbližavati s kolegama i kolegicama. I nikako ne smiješ zaboraviti da radiš s dečkom i da moraš balansirati između osjećaja i posla, što je iscrpljujuće. Na svu sreću, i to je dobro prošlo. Zajedno smo tada rekli da smo gay i da smo par. Nikome nije smetalo. Vrijeme je prolazilo, moj dečko više nije bio moj dečko, a prije nekoliko mjeseci ostavio sam i posao. I tako dolazimo do sadašnjih trenutaka u kojima još uvijek imam neke strahove, pogotovo kada izađem van pa čujem "Ubij pedera. Odvratno. Na Goli otok s njim…" Nije ni danas lako, ali sam sigurniji u sebe.

Sve koji me pitaju kako je to biti gay, ja pitam kako je to biti straight? Je li to neki poseban osjećaj, je li to osjećaj "ponosa i slave", je li to osjećaj nenormalnosti ili normalnosti? Kako je to biti gay? Pa meni čisto ok. Neki me se boje, a upravo oni najčešće imaju nevjerojatne predrasude. Ponekad me se toliko boje da ne pričaju sa mnom, kao da je "gejnost" prenosiva. Ali vjerujte, nisam ni ja napaljeni gay koji skače na svakog. Nisam osoba koji samo traži partnere za upražnjavanje svojih seksualnih potreba i fantazija, čak se ponekad i bojim muškaraca (nevjerojatno zvuči, ali je istina). Volim duge šetnje, romantične večeri i duga maženja na krevetu dok gledamo TV. Volim se stisnuti uz nekoga, poljubiti, zagrliti, znate, kao sav normalan puk. A o onom toliko važnom pitanju "Kako je to biti s frajerom?" na koje bi svi željeli dobiti odgovor, o njemu ćemo nekom drugom zgodom.