Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Slavne gay osobe

Uoči Prajdova u Splitu i Zagrebu opet se digla velika medijska prašina i opet je "javnost"  na nogama. Javili su se desni i lijevi, pravi i krivi, sveti i grešni. Svatko ima nešto reći na temu LGBT zajednice i njihove borbe za jednakost u društvu. Njihova borba je počela davne 1969. prvim Prajdom u Americi kada su se odlučili suprotstaviti maltretiranju i pokazati kako i oni postoje i da su jednako vrijedni kao i "strejteri." Mnogi su tada negodovali, a mnogi i nakon toliko godina još uvijek negoduju. Kada se borimo za jednakost spolova, za bolje radne uvijete, za radnička prava, nitko negoduje. Naravno, radi se o osnovnim ljudskim pravima pa zašto bi itko negodovao? Sve je legalno i legitimno. Kada se odluči LGBT zajednica jednom u godini pokazati u našoj lijepoj Rvackoj, e tu nastaje problem. Mnogima će smetati i činjenica kako će nekolicina policajaca osiguravati Prajd i što će na to otići nekoliko tisuća kuna, ali im ne smeta kada bojanje tunela košta 42 milijuna kuna, kada isto toliko košta Papa u jeku krize, kada odmarališta na autocestama koštaju deseterostruko više od prave cijene, kada se uzima malima, a ostavlja velikima. Onda nikome ne smeta. Mnogi se pitaju "Zašto paradiraju? Ja sam strejt pa ne paradiram.", a zaboravljamo da strejt paradu imamo svaki dan, od 0-24 h. Na poslu, na ulici, na TV ekranima, na klupi u parku, u kafićima, svugdje su strejt parovi koji mogu izraziti ljubav svaki dan, kad god to žele, bez ikakvog straha. LGBT-ovci ne govore kako im to smeta ili kako ih to vrijeđa. Oni žele samo iste mogućnosti. Pa zašto onda Parada smeta tako velikom broju ljudi?

 Neandertalizam ili...

Govoreći o Prajdu ne možemo zanemariti nit one koji tijekom Povorke prosvjeduju protiv iste. I sve bi bilo uredu kada bi samo "prosvjedovali" (jer svatko ima pravo izraziti svoje mišljenje), ali s natpisima poput "Ubij pedera" sve se mijenja. Govor mržnje i poticanje na nasilje je kažnjivo djelo u našoj Hrvatskoj. I sve bi bilo uredu kada bi se takvi ljudi kažnjavali, ali opet, u našoj lijepoj Hrvatskoj je i to dozvoljeno. Neke "čiste" stranke često sudjeluju na tim prosvjedima, iako u njihovim Ustavima i Statutima piše kako su protiv promicanja nasilja, mržnje i međusobne netrpeljivosti. I opet, sve bi bilo uredu kada bi se toga i pridržavali. U demokratski uređenoj državi, na koju se toliko volimo pozivati kada nama to odgovara, takve stranke ne bi postojale, ali eto, živimo u našoj Hrvatskoj u kojoj, ne samo da je dozvoljeno promicati govor mržnje, nego stranka koja je pokrala skoro cijelu Hrvatsku još i dalje djeluje i postoji kao da se ništa nije dogodilo. Ali nije niti to problem, nego njihova neinformiranost i strah od LGBT-ovaca koja se treba "liječiti" edukacijom. I opet, sve bi bilo uredu kada bi naše vlasti imale sluha za "drugačije," kada bi mediji bez straha i bez ičije diktature slobodno objavljivali spotove i edukativne materijale koji LGBT zajednicu prikazuju onakvima kakvi jesu. Oni su obični ljudi s kojima radimo, kolege u školi, naši prijatelji, a da toga nismo nit svjesni. Ali svi se mi bojimo kako ne bi netko pomislio, u slučaju da ih podržavamo i prihvaćamo, kako smo "pederi i lezbače." Tako se 2000. god. govorilo na predizbornom skupu, iako 21. stoljeće, HDZ-ovcima su bila puna usta protiv pedera, pobačaja i inih drugih stvari koje danas, samo deklarativno, odobravaju. Dokle god postoje udžbenici koji govore kako su homoseksualci bolesni ljudi (iako je davnih dana dokazano da nisu), dokle god ozračje u Hrvatskoj govori kako su oni loši i manje vrijedni, kako nisu poželjni, neke stvari ne će se promijeniti. Društvo kojem težimo (EU) i koje samo želi postati naprednije u političkom, obrazovnom, gospodarskom i kulturnom segmentu i koje želi unaprijediti svoj mentalitet mora se osloboditi "straha" od "drugačijih." Htjeli- ne htjeli, LGBT-ovci postoje. Samim postojanjem zaslužuju minimum ljudskih prava (a prvo je sloboda izražavanja). Imaju pravo živjeti u slobodi koja je svima nama "normalnima" dostupna i nije uskraćena. Tako je niti mi nemamo pravo uskratiti drugima. Hoćemo li živjeti u mržnji i sputavati naš daljnji napredak, ili ćemo shvatiti da postoje crni, bijeli, žuti, gej, strejt pa čak i "mali zeleni" i prihvatiti ih bez ikakvog straha i predrasuda? 

 Slika u medijima

Tu dolazimo i do velike uloge medija. I konačno, kada odluče pokazati nekoliko gejeva na TV-u ili u novinama, obično su to ljudi koji su "malo drugačije"  obučeni ili drugačijeg "ponašanja". Obično su to "tetke" koje toliko smetaju ostalima. Kada pričamo o lezbijkama u očima muškaraca tu je već drugačija, "malo bolja" situacija. Dvije žene koje se ljube većinu muškaraca "pali." Pa tako možemo čuti komentare poput "Dva frajera- fuj, ali dvije cure, to već može." Postavlja se i pitanje jesu li gejevi i lezbijke bolesni, poremećeni ili je to samo "kazna Božja?" Često se javljaju i pravi kršćani govoreći kako su LGBT-ovci "bolest ovog društva." Nedavno sam pričao sa jednim teologom koji je rekao kako Crkva nikako ne odbacuje homoseksualce i da riječi pojedinih svećenika ne znače "glas Crkve" u cjelini. Iako sam ga zaboravio pitati, jedno pitanje mi je ostalo na pameti. Ako Crkva ne odbacuje homoseksualce i ako oni koji govore loše o njima ne govore u ime cijele Crkve, kako to da oni koji bi trebali govoriti u ime "cjelokupnog našeg Svećenstva na čelu s Papom Benediktom XVI" nikada to ne kažu jasno i glasno u javnosti, ili se uistinu slažu s onima koji umjesto shvaćanja i oprosta (ako je homoseksualnost grijeh) griješe?

 Predodžba o homoseksualcima

Još jedna naša predodžba kada spominjemo dvije žene i dva muškarca je "pogrešna." Kada su žene u pitanju one se grle, ljube, maze i drže za ruke, a frajeri se "karaju u šupak." Nikome prva predodžba nije njihova ljubav, nego odmah ravno "u sridu." Isto kao i strejt parovi oni se ponajprije vole pa tek onda vode ljubav. Isto kao i neki strejt parovi oni se "karaju u šupak." I opet, kada strejteri svoje žene, djevojke žele "u guzu" to je uredu, ali kada to radi muškarac s muškarcem to nije uredu.

Kako to da možemo imati dvostruka mjerila i kriterije kada su u pitanju strejteri i gejevi, ali i ostale pojave i događaji u društvu? Jesmo li uistinu licemjerni poput one fraze "Meni ne smetaju, al nek ne paradiraju?" Borimo se protiv ratova, protiv gladi u svijetu, protiv uništavanja šuma, borimo se za očuvanje pitke vode, borimo se protiv onečišćenja Zemlje, a neki se još uvijek moraju boriti ZA ljubav. Za ljubav koja je toliko normalna i jedinstvena među svim ljudima. Hoćemo li ikada moći reći "Meni ne smetaju, nek paradiraju?" Ili, ako ćemo napokon to reći, hoće li uopće biti potrebe za "njihovom Paradom?"