Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Foto: Jurica Kantoci

Završetak Drugog svjetskog rata, 8. svibnja 1945.

Iz  jedne od bilježnica koje mi je ostavio moj pokojni otac Josip, prepisujem crticu koju smatram vrijednom, suvremenom i svevremenom. Ako je povijest učiteljica za naše živote, vrijedno je pri ruci imati stvarnu, istinitu povijest iz domaćega kraja.

U pjesmi K Božiću poželio sam svima nama dobrotu, ali ne neku zamišljenu, idealiziranu, daleku. Poželio sam svima i samome sebi, više dobrote koja se u nama za druge rađa i koja se množi. Primjer upravo takve dobrote pronašao sam u ovoj istinitoj priči:

"Samilošću spram  drugome spasio vlastiti život"

Mislim da je vrijedno zabilježiti događaj iz ratnog vihora 1941 – 1945, o lijepom uzoru i humanosti naših ljudi u raznim životnim prilikama.

Jaki, stasiti mladić, dvadesetpetogodišnjak Ilija Krklec, iz našeg pregradskog Prigorja, nije mogao izbjeći ili sakriti se mobilizaciji, koja ga je koncem 1941. godine uvukla u krvavi i bratoubilački rat. Ipak sretno je prošao, neozlijeđen, živ i zdrav kroz sve tegobe i stradanja tijekom cijelog rata.

Iz tih, još živih sjećanja, ispričao mi je veoma značajne stvari.

U jesen 1944. godine njegova je manja formacija bila privremeno utaborena u starom Tabor Gradu. Jedne je večeri njihova vojna patrola, u kojoj je bio i Ilija, krenula u obližnji Desinić.

Krečući se tim mirnim i već usnulim mjestom, pokucaše nasumce na jedna vrata.

Za kratko vrijeme pojavi se na vratima uplašena i drhtajuća mlada žena. Na pitanje – "Tko ste i što želite?", vojnici ne odgovoriše već nasilno uđu u kuću, odgurnuvši ženu iza vrata.

Dvojica upadoše unutra, a ostali ostadoše vani. Sa upaljenim baterijskim svjetiljkama stanu pretraživati stan. Kad nisu našli što su tražili, pitali su ženu strogo: "Gdje ti je muž?"

"Nema ga, u vojsci je." – odgovori žena. "A, čije je ovo muško odijelo prebačeno preko stolice, uz samu postelju?" Žena nejasno promuca, a jedan od vojnika podigne stolnjak, koji je sumnjivo prekrivao stol čak do poda, a bijaše to obična plahta.

Iznenada ugledaše čovjeka, njenog muža, koji je čučao pod stolom u još toplom, spavaćem rublju. Zapovjediše mu da izađe i da se obuče. Zatim mu stanu žicom vezati ruke.

Na zbunjenost i krik žene koja im ga je otimala, jedan se zadrži u sobici ne puštajući je napolje za njima, a Ilija u predsoblju razriješi žicu šapnuvši mu: "Bježi na suprotna, zadnja vrata!" Čovjek pobjegne brzo kao strijela, a Ilija raspali u nebo cijeli rafal, kao da mu je, tobože, pobjegao. Na to i ostali vojnici, koji su bili ispred kuće, zapucaše, pa je izgledalo kao da su se sukobile dvije velike vojske usred Desinića. Spomenuta se patrola vratila još iste noći prije svanuća u svoje ishodište. Slijedećih dana mještani su sa žalošću prepričavali da je uhvaćen i odveden njihov mladi sumještanin, ilegalac, Fiket.

Žena pak Fiketova, treći dan iza toga, primi od muža tajnu obavijest da je sretno pobjegao, zahvaljujući dobroti i pomoći onog visokog vojnika, koji ga je vezao. Ujedno je zamolio ženu da se potajno propita kako se zove taj vojnik i odakle je rodom.

Proljeće je, upravo mjesec svibanj 1945. godina. Rat je završio.

Vojnici se vraćaju kućama, jedni slavodostojno i ponosno, a drugi kradom i strepnjom.

Ilija se također strahom noću došuljao u svoje Prigorje. Čučao je cijela tri mjeseca u svojem malom štaglju, baš kao Fiket pod stolom one noći, a da za njega nitko nije znao, osim žene, koja ga je brižno skrivala i hranila.

I da nije bilo svete providnosti, Bog zna kako bi još dugo ostao u tom skrivanju.

Jedne jesenske subote, još iste '45 godine, pojavio se u Ilijinom zaseoku neki čovjek, raspitujući se za Iliju i njegovu kuću. Mada je spomenuti gospodin mogao misliti da Ilije neće naći, jer su mu susjedi kazivali da se on nije vratio iz rata, svejedno potraži njegovu kuću, želeći razgovarati sa njegovom suprugom.

Ali, žena se pojavom toga čovjeka toliko prestrašila, da je po Iliju dosta nezgodno izjavila: "Živ je moj Ilija, ali nije se vratio i ne znam gdje je."

Gospodin će na to: "Slušaj drugarice! Ja sam Fiket iz Desinića, a tvoj me je muž pred dvije godine spasio od sigurne smrti. Došao sam da ga vidim i da mu se zahvalim."

Žena zaustavi dah i prosuzi, ali ne progovori.

"No, još ne primječuješ? Zar bih ja došao k vama tako, bez oružja i sam, kad bih vam bio neprijatelj?"

Na to se žena odvaži pa ponudi gosta da sjedne, a ona načas poskoči prema štaglju. Šaptom dozove muža i javi mu uzbuđujuću novost. I naravno, mužu je bilo sve jasno, tako da je veselo dotrčao u kuću. Slijedio je stisak ruku i bratski zagrljaj.

Ilija se na brzinu spremio i pošao sa Fiketom u Desinić, gdje su u veselju proslavili svoje spašene živote.

Drugoga dana povede Fiket Iliju u Zagreb gdje mu je kod vojnih i sudskih vlasti ishodio mnogovažnu ispravu, čime je Ilija rehabilitiran i postao slobodan čovjek.

Ilija mi je svoju priču ispričao u zimi 1972. godine, kad sam mu, u njegovoj kući, popravljao radio aparat."

U gruba vremena, kada se u ljudima gnijezde strahovi i mržnje, neizvjesnosti i neznanja, ali i uvijek, u svakome vremenu, dobro je sjetiti se istine da su ljudi braća i da dobrota u njima nije samo isprazna ideja, već stvarna, životvorna mogućnost.