Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Na današnji dan prije točno 66 godina, grupa sisačkih komunista na čelu sa legendarnim Vladom Janjićem - Capom u šumi Brezovica dignula je ustanak protiv kvislinškog ustaškog režima i njihove tkz. "NDH". Toga dana formiran je prvi partizanski odred, prva antifašistička jedinica u porobljenoj Europi. Ustanak se je ubrzo poput plamene proširio diljem Jugoslavije, radnici, seljaci i inteligencija svih naroda i narodnosti dignula je glavu, protiv fašističkih tvorevina koje su Musolini i Hitler formirali na Balkanu. Jedan od najjačih pokreta otpora bio je upravo na području Hrvatske, gdje je provođen jedan od najtvrđih fašističkih terora, pod vodstvom najvećeg izdajnika u hrvatskoj povijesti samoproglašenog "poglavnika" Ante Pavelića i njegovih ustaša. Povijesna je činjenica da ustaški pokret nikad nije zadobio masovnu podršku na području današnje Republike Hrvatske. Ista stvar je naravno i sa Hrvatskim zagorjem, gdje su uz izuzetak nekolicine mjesta, domaćih ustaša gotovo da i nije bilo. No zato se pokret otpora ubrzo širi, i to pod vodstvom prijeratnih članova ilegalne Komunističke partije Jugoslavije. I na području Pregrade partizanski pokret bio je dosta aktivan i dao je nekoliko velikih ljudi, no ipak se jedno ime izdvaja, to je ime Ede Leskovara, sekretara Okružnog komiteta KPH za okrug Krapina. Da ne bi sad pisao i izmišljao nešto o njemu, citirat ću jednoga njegovog suborca, koji nam je svima Hrvatskoj poznat kao utemeljitelj HDZ-a i predsjednik Republike Hrvatske. Riječ je naravno o Franji Tuđmanu. Pa da vidimo što kaže Franjo o Edi Leskovaru:

Upoznao sam ga ujesen 1941., one godine kad su se silom događaja, po svom političkom uvjerenju, sreli mnogi ljudi čiji se putovi vjerojatno inače nikada ne bi našli na istom raskršću. Sreo sam ga na partijskom radu u Hrvatskom Zagorju. U to vrijeme ondje još nije bilo oružane borbe protiv okupatora i ustaša, ali je Partija organizirala svoje redove, i povezujući se s antifašistički opredijeljenim ljudima, pripremala oružane akcije, koje su i u Zagorju planule već potkraj 1941. i na početku 1942.

Uvjeti ilegalnog rada u Hrvatskom Zagorju bili su vrlo teški, zbog posebnih političkih i vojnih namjera koje su poduzimali okupatori i ustaše da bi spriječili razvoj Narodnooslobodilačke borbe u tom kraju. A taj kraj je za njih - zbog čisto hrvatskog stanovništva - imao naročito značenje. Te mjere su se ogledale u bespoštednoj likvidaciji komunista - kao i svuda - ali su zato u nedostatku oslonca na domaće ustaše, koji su bili sasvim iznimno malobrojna pojava, posebno taktizirali s HSS-ovcima, iskorištavajući ih za obmanjivanje seljačkih masa, i to na taj način, da su pokušali prikazivati Narodnooslobodilačku borbu četničkim velikosrpskim pokretom. U vojničkom pogledu oni su Zagorje zaposjeli mnogobrojnim njemačkim, ustaškim i žandarmerijskim garnizonima, kojima su načičkali brojne komunikacije, svaka tri do četiri kilometra. Potrebno je, međutim, posebno naglasiti da ustaše nikada nisu imali takav politički utjecaj u Zagorju, da bi uspjeli domaće ljude pridobiti u znatnijem broju za ustaške formacije, već su bili prisiljeni da ih dovode iz drugih krajeva za borbu protiv "domaćih" partizana.

Ima ljudi koji već pri prvom susretu zadobiju naše povjerenje, zbog nečega što se ne da vjerno izraziti riječima: svojom pojavom, svojim stavom i svojim prilaženjem ljudima i stvarima, svojom skromnošću, jednostavnošću i nenametljivom prisnošću... Takav je bio i Edo Leskovar.

Njegov zadatak u to vrijeme nije bio nimalo lak. On je, ne štedeći nikakvih napora i ne obazirući se na opasnosti, krstario dan i noć Zagorjem, od Krapine i Pregrade do Ivančice, Zlatara i Klanjca, sve tamo od Sutle i Slovenskog gorja do Zagrebačke gore. Kud je prolazio, ljudi su ga voljeli i cijenili. U očima onih koji su ga poznavali - i komunista i drugih ljudi - ostao je jedan od najomiljenijih rukovodilaca Narodnooslobodilačkog pokreta u Hrvatskom Zagorju.

Edo Leskovar bio je rodom iz Valentinova, kotar Pregrada. Kao i tolika druga zagorska djeca, posao je u zanat. Poslije toga slijedio je "normalan" put: metalski radnik u Zagrebu, rad u sindikatima, borba protiv klasne obespravljenosti, okršaji s policijom, članstvo u Partiji, policija, zatvor...

Okupacija ga je zatekla kao zrelog čovjeka i revolucionara, koji je bio spreman na izvršenje svakog zadatka.

Partija ga je odredila za sekretara Okružnog komiteta.

Bio je pun životnog i političkog iskustva; odlikovao se pronicavošću, ali i razumnošću kad je trebalo procijeniti situaciju i razvoj događaja. (To mi se tada, kao 19-godišnjem mladiću, kome je vjera u ideale i spremnost za akcije umanjivala teškoće i snage neprijatelja, činilo suvišnim oprezom. Vrijeme je, međutim, davalo pravo njemu, jer je on logikom događaja znao da urazumi mladenačke zanose...)

Poginuo je u lipnju 1942, godine, na zadatku koji sam po sebi zaslužuje pažnju da se o njemu i posebno piše.

U to je vrijeme u Zagorju nastala oseka Narodnooslobodilačkog pokreta, jer je neprijatelj od ožujka do svibnja 1942. uspio da razbije prve tri čete (stubičku, zlatarsku i klanječku) Zagorskog partizanskog odreda, koji se stvarao pod rukovodstvom Marka Belinića, te je na terenu ostalo samo nas nekoliko političkih radnika. Preostali su se borci prebacili dijelom u Žumberački, a dijelom u Kalnički odred. S druge strane Sutle djelovali su slovenski partizani, ali s njima još nismo uspostavili vezu zbog izuzetno teških prilika. Kao što je poznato, hitlerovci su sjeverni dio Slovenije uključili u "Treći rajh" i tamo su na Sutli udarili granicu između "velike Njemačke" i "NDH". A kako se s jedne i druge strane pojavio odmah partizanski pokret, to su, između ostalog da bi spriječili razvoj i povezivanje slovenskih i hrvatskih partizana sve slovensko stanovništvo u pograničnom pojasu od nekoliko kilometara iselili i otjerali u logore u Njemačkoj, a njihova sela ostavili pusta ili ih naselili Nijemcima iz drugih krajeva, a samu granicu na Sutli utvrdili neobično jako žicanim zaprekama, minama i gustim stražama. U takvoj situaciji, Povjerenstvo CK KPH iz Zagreba postavilo je zadatak da se uspostavi veza sa slovenskim partizanima i partijskim radnicima. To je, razumije se, bilo, moglo bi se reći, nemoguće. Jer ako bi i uspjelo na neki način prijeći "granicu" na Sutli, teško se mogao uspostaviti dodir sa slovenskim partizanima, koji su sada bili prisiljeni da žive duboko u šumama. Kad su dva-tri pokušaja ostala bezuspješna, drugu Edi, kao sekretaru Okružnog komiteta, bilo je preneseno da pod svaku cijenu uspostavi vezu sa slovenskim partizanima, što je u to vrijeme bilo od neobične političke i praktične vrijednosti. Bio sam prisutan kada je Joži Tucmanu, koji mu je prenio tu poruku, odgovorio da više ne može ništa drugo, osim da sam pokuša, iako sumnja u uspjeh. I pošao je, kao i uvijek, onamo gdje je bilo najteže i najopasnije. Uspio se prebaciti preko "granice", ali je na povratku, u borbi s Nijemcima, u kojoj je pucao do posljednjeg metka, ubivši ili ranivši dva-tri fašista, poginuo u blizini Sela Zagorskih.

Eto toliko o čovjeku, po kojem se nekad zvala osnovna škola u Pregradi, a njegova bista stajala je zajedno sa bistom narodnog heroja Josipa Jutriše - Janka i jednog sedam sekretara SKOJ-a Josipa Debeljaka. Naravno sve se promijenilo devedesetih, kad je u skladu sa novim svjetonazorom, kojeg je propagirao upravo citirani Franjo Tuđman trebalo maknuti simbole Narodnooslobodilačke borbe, pa je tako i maknut Edo Leskovar. Stvarno je žalosno da je čovjek koji je dao svoj život za domovinu u borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika, danas potpuno zaboravljen u Pregradi i da se toliko malo cijeni. pa zar nije zaslužio, da dobije bar neku ulicu, ako u ustavu Republike Hrvatske stoji da se temelji na antifašizmu. Uostalom grad Pregradu trebala bi obvezivati Deklaracija o antifašizmu koja je donesena 2005. u Saboru RH, a koja poziva na afirmaciju antifašističkih vrijednosti i očuvanje antifašističke baštine. Smatram da je Edo Leskovar najveća antifašistička baština i ikona ovoga grada i da zaslužuje da se ispravi nepravda koja je učinjene prema njegovu liku i djelu početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.