Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Pitaju me ljudi gdje sam nestala, zašto ne pišem više, pa evo, nakon duže pauze, s dobrim razlogom opet pišem! Kako su skoro sve moje kolumne više-manje intimne, ova će biti jako ogoljena i posve intimna. S jakim motivom. Postala sam mama po prvi puta. Trudnoćom mi je počela ova godina koja je sada već na izdisaju.

Nakon nekoliko godina borbe s neplodnošću, potpomognutim oplodnjama, operacijom, potvrđenim spontanim pobačajem i kada više nisam razmišljala o tome, trudnoća je došla prirodnim putem. Isprva šok i nevjerica, a kasnije veselje i sreća do neba. Trudnoća je prošla u devet mjeseci brzinom koju nisam očekivala, jer ne znate što sve očekivati kad vam je prvi puta. Svi simptomi su bili tu; povraćanje u ranoj fazi, lakoća i ponos u drugom djelu kada se počeo nazirati trbuščić te zatim sve tegobe zadnja tri mjeseca od ludovanje hormona, natečenih nogu, odvratne žgaravice, nezgrapnosti i muke koje vam donese novih 12 kila "trbuha do zuba". Sjedenje u trudničkoj ambulanti hrvatske bolnice i to po tri sata, čekajući na kontrolni pregled. Tu je naravno bio i strah od poroda. Hoće li sve dobro proći, hoću li moći roditi i hoće li se dijete roditi živo i zdravo. Vjerujte da je bilo i noćnih mora. No, bilo je i srce puno radosti i veselja kod svakog pomaka bebice. Nakon 22 sata trudova, hitnim carskim rezom uspjela sam na svijet donijeti zdravo muško dijete. "Putnik, oznake na narukvici pod brojem 577" sletio je na zagrebački Sveti Duh 21.09.2016. u 17:45 sati. Na Svjetski dan mira.

Ovo pišem, ne kao objavu svijetu i gradu da sam rodila, već je moj razlog puno veći, iako sam, DA, ponosna mama. Pišem jer imam potrebu svima reći kako biti mama nije filmska priča koja završi propagandnom porukom o bijelom čipkastom "emprdeklinom" iz kojeg viri bucmasto dijete koje se zadovoljno smije. Biti mama je strah, tuga, briga i najveća sreća na svijetu. Prva grozota počinje još u rodilištu kada za vas nemaju dovoljno vremena da vam pokažu tehniku dojenja i brigu za malu čudo koje viri iz "pamučne maternice tzv. emprdeklina". Morate sve sama, a bili vi na trudničkom tečaju ili ne, niste nikako spremni. Mi jesmo i zovemo se sisavcima i u vama je prirodno da se odmah počinjete brinuti za svoje mladunče, tako to nekako ispada, u skraćenoj verziji radnog kolektiva unutar rodilišta. Čisti instinkt. Moj slučaj je bio da smo se nas pet žena u bolničkoj sobi povezale kao radilice u Borgu. Gledale smo u svoje jedan dan staro dijete s velikim upitnicima iznad glava, kako da naučimo tehniku dojenja i nahranimo tada već vrišteća mala usta. Fotografije na panou sobe jako malo informacija daju, a ono što ste pročitali ili čuli, zaboravili ste. Uz to, sve vas boli, imate gomilu šavova i rez velik skoro od boka do boka. Ožiljak hrabrosti, kažu mi one. Ne možete dignuti svoje dijete pa zovete mrzovoljne sestre da vam pomognu. Jer kao za inat upravo je taj vikend odjel pun kako su se začete novogodišnje bebe odlučile roditi, pa sestre moraju juriti prebacujući na turbo. Ajde, nekako sve to krene. Opet taj nagon i instinkt. Najvažnije je da u rukama držite svoju bebu i da je ona živa i zdrava. A i ponosni otac je tu. Drži ga u "emprdeklinu" i smješka se, nateklih očiju dijelom od soli, dijelom od budnosti sinoćnje "fešte u čast".

Dolaskom kući krene realnost. Vi jedva stojite na nogama izmoreni i na analgeticima jer vas još uvijek boli. Bebica od četiri dana spava u auto-sjedalici nesvjesna gdje se nalazi. Kuća nije prazna i u tišini koja bi vama sada odgovarala da možete konačno izaći iz tog grča, disati i isplakati sve suze koje ste nijemo gutali. Baby blues. Mora po tradiciji biti euforija, svečani doček, otvaranje šampanjca i zdravica, jer rodio se sin, unuk, dugo željeno dijete, to nije "kaj god". Za vas nema razumijevanja, samo domaća kokošja juhica. Kreće i prva noć s djetetom doma, nema više zvona i dolazak medicinske sestre da vam pomogne. Ne spavate. Dojite svaka dva sata živahno dijete koje plače jer je gladno, jer ima punu pelenu, jer ga muče plinovi, jer želi vašu ljubav i kožu na kožu. Osjećate li se sretno? Teško; milijun emocija  prođe kroz vas.

Pomoć patronažne sestre je dragocjena, ali i opterećujuća, imate hrpu zadataka koje morate ispuniti, a u glavi vam je još uvijek oluja. Desio se pad na težini. Opet vam strah protrne tijelo. Dojenje je jako naporan posao kojeg radite bez ikakvog iskustva tek par dana i ne znate da li ga radite dobro ili je vaše dijete gladno jer mislite da nemate dovoljno mlijeka za njega. Lovi vas panika i ne znate što da radite. A ako mu samo malo date adaptiranog mlijeka da prestane plakati, i da vi odahnete, osjećate se kao da ćete mu dati otrov. Krivnja vas dovodi do ludila. Jer vi morate dojiti, vi ste mama. I dajete 110 posto od sebe, jer vi ste mama. Dogodit će vam se bolan zastoj u dojci, ali nema veze, vi ste mama. Desit će vam se i mastitis, ali nema veze, vi ste mama. Morate postići ponudu i potražnju i napuniti svoje dojke mlijekom, pogrbljeni nad djetetom, držeći ga dok siše, nema veze što vas boli kralježnica i ne možete se uspraviti, jer vi ste mama. Vi morate dojiti i točka.

I onda nakon samo mjesec dana od poroda opet završite u bolnici s upalom gušterače uzrokovane žučnim kamencima, ne možete dojiti i doma vam dijete hrane na bočicu adaptiranim mlijekom. Vi tu količinu navrlog mlijeka morate izdojiti umjetnom izdajalicom da ne dođe do upale i ozbiljnih posljedica. Nemate neki intimni kutak, izdajate se na bolničkom krevetu, razgaljeni, dok pacijenti prolaze hodnikom i virkaju kroz odškrinuta vrata. Ali vi ste mama, i želite sačuvati svoje mlijeko kako biste mogli dojiti svoje dijete, dati mu najvrjednije što u tom trenutku imate, iako ga trenutno tada bacate u kanal. Svoje dijete nažalost ne vidite osam dana, vjerujte, nije to lako. Nakon terapije, operacije i opet terapije, desi se predugi period od dojenja i kada opet krenete dojiti jer imate još malo mlijeka, dijete ne želi više sisati, napravi grimasu kao da mu se gadi i u tom trenutku srce vam se slomi od žalosti i jada koliko je truda završilo potpunim neuspjehom. Sjedite u tišini mračne sobe i plačete dok pored vas spava sito i sretno dijete dudajući svoju silikonsku dudu.

Zato vi, kad krenete okolo stigmatizirati žene koje ne doje, vjerujte postoji dobar razlog zašto je to tako, i nije na vama da osuđujete i kao prvo, niti ispitujete o dojenju. To je intimno pitanje, isto kao i nečija seksualnost. A nečija intima je samo njihova i njihov je izbor žele li podijeliti svoju intimu ili ne.

Ali reći ću vam, mama nije samo mlijeko. Mama je dodir, sigurnost, utjeha! Mama je bezuvjetna ljubav i snaga! Ovo pišem za sve mlade mame koje su iz nekog razloga prošle pakao s dojenjem i nisu imale podršku šire okoline.

Dok svi pričaju kako natalitet pada, daju vam 1663 hrvatske kune porodne naknade ako nemate uvjet zakonski propisnog radnog staža za većom naknadom. Viču kako Hrvati i Hrvatice izumiru, a prijete vam otkazom ili vam ne žele produžiti ugovor o radu jer imaju pravo na to, ako ostanete trudni i odete na porodiljni, a pogotovo ako imate djecu pa ste "stalno" na bolovanju jer su vam djeca bolesna. Zagovaraju dojenje do 2. godine djetetovog života, a daju vam zakonsku stanku za dojenje od pola sata, dok na primjer radite u Zagrebu i živite u Pregradi. Koliko je meni poznato, teleporter postoji samo u Zvjezdanim stazama.

U današnjem stanju hrvatskog društva mama mora biti super-žena, ali znate što? Ona to i jest. Majčinstvo je i trebalo bi biti izbor, odluka donesena čista srca. Uvjeti neće nikada biti idealni, iako se čini da mnoge europske zemlje, za razliku od naše, vode znatno bolju populacijsku politiku motivirajući mlade parove da rade na natalitetu. No jedno je jasno, ako želite dijete žarko kao mi, svjesno i savjesno, odvojiti ćete svaku hrvatsku kunu iz svog kućnog budžeta kako bi ono imalo sve potrebno za zdravi rast i razvoj. Količina ljubavi je neupitna. Novaca nikada neće biti dovoljno, građanska prava rijetko će ispuniti potrebe svakog građanina. "Ni med cvetjem ni pravice", ali zato "nigdar ni bilo, da ni nekak bilo i nigdar nebu da nekak nebu". A ja, kad si stisnem svoje malo čudo, "zanunam" ga i ono zaspi, ta ljepota je vrijedna svake muke, prolivene suze, neprospavane noći i strahova koji će tek doći.