Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kakav težak dan. Dobro, možda ne toliko težak koliko naporan i iscrpljujući. Jedva čekam da dođem doma. Sigurno mi je Marija pripremila nešto ukusno. Mmm… Odlično je. Prijavit ću je na Masterchef. Došla bi do finala. Tako sam umoran. Pogledat ću što još ima na televiziji. Kapci su mi sve teži i teži i teee…

Budim se. Dan je prekrasan. Idem na posao. Sunčano je. Ptice pjevaju. Procvala je marelica. Ona uvijek procvjeta prva. Valjda ju ne bude opet mraz zeznul. Na putu prema poslu srećem puno poznatih lica. Svi su nekako nasmijani i pozdravljaju me. Vjerojatno radi vremena. Odlučio sam do posla ići cestom pokraj groblja. Kupujem makicu u novoj pekari. Prekrasna je (pekara). Pri izlasku srećem studente iz doma. Vidi se da nisu spavali cijelu noć. Oči im se svijetle. "Pa ko je bil tolko lud da nam je napravil raspored s predavanjem u 7 ujutro?" kažu i nastavljaju…. "Di ste bili jučer? Imali smo feštu. Tom-Tom nam je već premali za fešte kroz tjedan. Sve je bilo puno". Odgovaram im da nisam ja baš tako mlad kako izgledam i da ne mogu biti na svakoj fešti koju organiziraju. Tri puta tjedno mi je previše. Pozdravljam ih, a u sebi mislim - možda ipak imaju malo preslobodne ruke. Stanovnici grada se redovito žale da ne mogu spavati zbog njihovih konstantnih akcija. Ipak, kroz tjedan, Pregrada je puna upravo radi toga. A i ugostitelji su zadovoljni. No dobro, budemo vidjeli.

Pred osnovnom školom dva autobusa. Došla su djeca iz Austrije u posjet našoj školi. Prošli mjesec bila su četiri autobusa iz Slovenije. Pozdravljam Zdravku koja kroz smiješak kaže: Haa Europa!!!

Ulaz nekadašnje Emke pun je radnika. Novi vlasnik se stvarno ne šali. Zaposlio je dvadeset radnika, a do kraja godine planira ih zaposliti još četrdeset. A i ovi u industrijskoj ne zaostaju za njim. Tamo su zaposlili već novih 50 radnika. Žale se da im fale elektrotehničari.

 "Hej, Joža!!!" - čuje se sa groblja. Neki radnik iz Niskogradnje zove najstarijeg na ulazu. "Joža, dojdi gore i poglej či bu ti jama pasala? Ha, ha, ha…"

"Buš ti došel!" odgovara Joža kroz smijeh. Izgleda da je netko umro, a kroz misli mi prolazi - nije valjda Krokan konačno nekoga poseksal i umro od sreće.

Onako nasmijan prolazim pokraj "Šavrića", a iz ulice Rikarda Jorgovanića doleti neki majmun sa 120. Koja budala. Od kad su im popravili cestu, ovi s brega nisu normalni. Voze se ko` avioni.

Sad sam iživciran. Ali koga ugledam? Krokana. Dobro, živ je, mislim si. "Mali, kad bumo opet napravili Krokana i đake. Ljudi su željni smeha. Joj, joj, joj…" - pita. "Orak, pa ove smo ih godine već dvije imali. Polahko. Za vikend Večerić organizira neki komad. Ne znam je li Brijačnica u pitanju ili nekaj drugoga" - odgovaram. "Nije Brijačnica" - veli Krokan- "i ja sam u toj predstavi. Imam jednu manju ulogu. To ti KUD organizira. Dobro bu, dobro bu, dojdi!"

"Bum, ajde Krokan, vidimo se, kasnim na posal" - završavam razgovor sa šaljivđijom i krećem dalje.

Trg je prekrasan. Sunce ga je lijepo obasjalo. "Hvaljen Isus" - pozdravljam novog župnika. "A gdi ti je Marija?" - odgovara. "Doma je, ona radi tek od 8, tak da još spava!" Mladi župnik se nasmije. Dobar je. Još uvijek pamtim našeg starog župnika - graditelja. On mi je bil bolji, ali ni ovaj nije loš.

Ulazim u zgradu. Normalno da kasnim. Uvijek kasnim. Ekipa već pije kavu. Svi su nasmiješeni. Barni im je ispričao neki vic. Raspoređujemo poslove i krećemo. Danas trebamo obići Kolariju, Cigrovec i Gorjakovo. Jučer smo bili u Plemenščini, Bušinu i Vinagori. Dobro je, radi se sve po planu. Moramo požuriti nazad, popodne su se za razgovor najavili Sopotljanci. Oni bi drugi tjedan kod Vražje peći organizirali druženje uz ribolov. "Može, dolazim. Samo da si zapišem da mi Baričević posudi neki štap za pecanje". Ne znam kaj se događa u Benkovu. Netko je zainteresiran za kupnju Bežanca. Moram to ispitati. U Stipernici se ove godine konačno otvara škola. Ima samo 14 učenika, ali dobro, možda se ljudi u budućnosti baš zato dosele tamo.

Joj, moram nazvati Kosteljance. Nismo se čuli ni vidjeli od Uskrsa. Kostelska pištola sa Kostelskim ženama stvarno to dobro organizira. Moram ih pohvaliti. Zovem ih. Već imaju nove planove - obnova Kostelgrada. "Budemo se čuli u vezi toga" odgovaram dok oblačim jaknu. Spuštam slušalicu i odlazim doma.

Dođem kući i jedem. Telefon. Dravinec zove da je ulična rasvjeta u ulici Franje Cvjetka cijeli dan upaljena. "Ništa Dravinec. Ne radim više. Nek svijetli danas - osjećajte se ko u Betlehemu. Sutra budemo to s Elektrom riješili. Tak i tak idemo pogledati Ottenfelsovu ulicu i onih 90 metara koje još treba asfaltirati."

Odlazim do bake u Gorjakovo. Treba provjeriti pčele. Uskoro počinje cvasti bagrem. Trideset košnica nije malo.

Navečer je nogomet u dvorani. Ovaj put smo mi nepobjedivi. Gajšak im je spičil takve golove da se do sad nisu oporavili. Čak su i Štruk i Brežnjak živčani. Uvijek oni pobjeđuju, a danas nam ne mogu ništa. Uzimam Neneku loptu, on se brže digne nego što je pao. Počne trčati za mnom. Brži je od mene. Duplo brži. Ma tri puta brži. Noge su mi teške 500 kila. Ne mogu mu pobjeći. U očima mu vidim da mi želi nogu strgati. Uklizava. Aaaaaaa…

Budim se. Dan je prekrasan. Idem na posao. U Bedekovčinu.

P.S. Nakon sna odlučio sam, kandidirati ću se za gradonačelnika Pregrade.