Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Foto: Dalibor Grilec

Nova i stara vjenčanica na izložbi “Nešto staro - nešto novo”

"I tak je Jožek mene isprosil. Nisu nekad, dete drago, to mladi sami odlučili. Došel je sa svojom familijom pitati i oca i mati za dopuštenje. I tak smo se dogovorili da bumo se oženili po zimi."

Prekinula sam svoju sugovornicu i upitala je:
"A kak to da su se prije ljudi često vjenčali zimi? Pa danas najviše vjenčanja ima od petog do devetog mjeseca..."

"Od proljeća do jeseni je trebalo delati. Napraviti vrt, kositi tranike, pobirati sijeno... Krumpir, kuruza, berba grojzdja. Nije nekad bilo Konzuma. Kaj smo posijali i posadili, to smo jeli i pili."

Tako sam jedno hladno poslijepodne pričala o nekadašnjim običajima sa simpatičnom bakom Nadom. Naravno, uz finu, domaću gibanicu. Slušajući tako tu istinitu priču, zainteresiralo me da i sama više saznam i "proguglam" o starim vjenčanjima i svadbenim običajima.

Pa kako je to nekad bilo? Čin vjenčanja je od davnina predstavljao važan trenutak za mladence, ali i za njihovu zajednicu. Svadba je bila prilika za slavlje, druženje, gozbu i ples. Mladić i djevojka (naši budući mladenci) su najčešće živjeli u istom selu, a u puno slučajeva su se upoznavali uz pomoć bračnih posrednika. I obitelj je imala važnu riječ u odabiru bračnog druga. Sama prošnja obavljala se nakon dogovorenog i već odobrenog braka. U prošnju je mladić najčešće išao s ocem, ponekad i s budućim kumom. Od djevojke je, u znak pristanka, dobio dar kao simbol zaruka. Nakon zaruka, budući mladenci u pratnji kumova, dogovorili su datum vjenčanja u župnom uredu.

Daljnje "aktivnosti" slične su današnjima. Na slavlje su se pozivali prijatelji i rodbina, sakupljala se hrana, pripremali kolači, birala odjeća... Vezano uz moj sadašnji posao, možete zamisliti zašto su me najviše privukli upravo članci o svadbenoj odjeći! Kao što i današnje mladenke veliku pažnju posvećuju pronalasku savršene haljine, i u prošlosti je svadbena odjeća imala važno mjesto u cijelom procesu planiranja vjenčanja. Svakako je trebalo izabrati vrlo svečanu odjeću, ali to je uvelike ovisilo i o materijalnom stanju obitelji mladenaca. Najvrjednije su bile tradicionalne narodne nošnje, rukom šivane. U obzir je dolazila i modernija odjeća. Vjenčanica je bila bijela, manje ili više ukrašena. Sa posebnom pažnjom, mladenkine vršnjakinje plele su vjenčić, kojeg je mlada nosila u kosi. Nosila je i dugi bijeli šlajer, danas znan kao veo, i vjerovalo se da štiti od zlih duhova. Mladoženja je također nosio novo, nikad nošeno odijelo, najčešće šivano kod seoskog krojača. Uz sebe su imali kranclere, neudane djevojke i neoženjene mladiće koji su ih pratili u zajednički život.

Slavlje je najčešće bilo kod kuće, uz bogat stol i mnoštvo zagorskih specijaliteta: sir i vrhnje, jaja, meso, vino, štrukle, krafne, orehnjače i makovnjače...

Čini vam se da je to bilo davno? I da je bilo skromno? U usporedbi s današnjim vjenčanjima bilo je skromno. Nije bilo sala za vjenčanje, limuzina, haljina s potpisom, torta na deset katova... Ali bilo je veselja, plesa, druženja. Cijelo selo sudjelovalo je i pomagalo mladima u početku njihovog zajedničkog života.

Vjerojatno će i naši običaji za pedesetak godina budućim naraštajima biti skromni. Možda budu i smiješni. A možda se zadrže neki još i od prije, pa i od nas. Možda će netko za pedeset godina jednoj djevojčici pričati o svom vjenčanju i pokazivati slike... A možda će na slici biti i moja vjenčanica. Tko zna?