Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Foto: Denis Vincek-ZL

U nedjelju 13. srpnja je vlč. Josip Belavić slavio u pregradskoj župnoj crkvi svoju zlatnu misu i tako obilježio 50 godina svećeništva. Rođen je 16. veljače 1938. u Svibovcu kraj Varaždinskih Toplica i najstariji je od četvero braće. Prva četiri razreda škole završio je u svojem selu, a od petog do sedmog svaki dan pješačio je pet kilometara do Varaždinskih Toplica. Svi u obitelji s majčine strane imali su neke veze s Crkvom. Djed mu je bio zvonar, jedan ujak također, a drugog su ujaka, koji je bio orguljaš, partizani 1945. odveli i ubili.

– Svoju želju da postanem svećenik prvo sam rekao majci Tereziji, a potom i župniku Stjepanu Iveku. Moju obitelj zvali su Bogatuši, bili smo imućni i moji su mi mogli priuštiti da idem na bilo koji fakultet, no odlučio sam postati svećenik. U interdijecezanskoj vjerskoj srednjoj školi bilo nas je tada 140 u prvom razredu. Danas se samo može sanjati o toj brojci – priča Beli, kako vlč. Belavića zovu njegovi kolege. Zaredio ga je 29. lipnja 1964. nadbiskup Šeper, a 12. srpnja imao je mladu misu u Svibovcu.

Josip Belavić 12. 7. 1964

– I onda je stiglo pismo da idem u Stubicu za kapelana. Dođem ja tako s kuferima, i kako sam došao, tako me odmah otpravili doma. Iako je stubički kapelan dobio dekret da ide u drugi grad, mještani su uspjeli od Kaptola izboriti da ostane još neko vrijeme kod njih. Riječ je bila o vlč. Pepeku, koji je poslije godinama bio na službi u Bedekovčini – svega se sjeća vlč. Belavić. Nakon dva tjedna stiglo je novo pismo i nešto novca i uputiše ga u Mačkovac, 16 kilometra od Nove Gradiške. Tamo je godinama dolazio župnik iz susjedne rimokatoličke župe u Bosni, a sada je Mačkovac hitno trebao stalnog župnika da uredi crkvu koja je gotovo cijela stradala u velikoj oluji. Da sve dovede u red, pomogli su mu brat Ivek, zidar, i dobri ljudi u selu. I taman kad je sve uredio, 24. lipnja 1966. selo je potukla tuča. Čak 700 gusaka led je pobio, a na crkvi je uništeno 2000 crjepova. Beli je opet sve doveo u red.

-– Bilo je i lijepih trenutaka. Sjećam se, kad sam kupio televizor, cijelo se selo sjatilo kod mene u cinkturu i gledali smo svi zajedno slijetanje Apola na Mjesec.  Iz sela s 1000 duša došao sam 8. listopada 1969. na Vinagoru u župu s 2000 duša i tamo ostao do 23. kolovoza 2005., kada sam zbog zdravstvenih tegoba zatražio umirovljenje. Imam dosta problema sa srcem, pijem sada devet tableta na dan – priča. Na Vinagori je potpuno uredio župnu kuriju, a kaže da je posebno volio dolaziti služiti mise u Sopot kod Sv. Mihaela jer su tamo svi vjernici, i mladi i stari, jako voljeli pjevati, a s djecom je igrao nogomet. U početku je zapregom po njega iz Sopota dolazio danas pokojni Milček Kolarec, a 1971. velečasni je kupio svoj prvi auto – VW bubu.

Josip Belavić (u sreedini) 13. 7. 2014

– S ondašnjim režimom nisam imao problema, no uvijek smo bili pod povećalom. Bilo je i zanimljivih dogodovština. Tadašnji milicajac Marko Kukavica učio je i mene voziti auto. Imao je toliko strpljenja i očito je dobro napravio posao jer i danas u 77. godini i dalje vozim. Ali, dan uoči ispita su promijenili testove. Dušan Buvač, koji je isto tada bio milicajac, nabavio mi je testove i ja sam jedini imao 36 točnih odgovora od 36 pitanja – govori umirovljeni župnik koji devet godina živi u Pregradi  i otad je redovito aktivan i sudjeluje u liturgijskim slavljima u pregradskoj župi, pomažući pokojnom župniku mons. Vinku Greguru, vlč. Vladimiru Drnetiću i Tomislavu Kralju te sada vlč. Ivanu Mikecu, a ispovjednik je na Mariji Bistrici.

Na pitanje je li ikad zažalio što je odbrao to zvanje, Josip Belavić odgovorio nam je ovako: Jednom sam bio na ručku s kardinalom Puljićem i on je tada rekao – Gospodo svećenici, za jednoga grešnika isplati se biti svećenik.

Preuzeto iz Zagorskog lista.