Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Objavljeno u Kani, br. 2/517, veljača 2017.

Umjetnik riječi, hrvatski književnik s kraja XIX. i početka XX. stoljeća, Janko Leskovar, bio je zanimljiva ličnost po više osobina. Stvarajući snažna književna djela kao da je na umu neprestano imao talijansku narodnu poslovicu: Kad se nebo prekrije crnim oblacima, čovjek se nađe sam, te su  njegovi likovi tužne usamljene osobe koje se lome izmeđi htijenja i ostvarenja. Rodio se 12. prosinca 1861. u Valentinovu u Hrvatskom Zagorju. Školovao se u Pregradi, Zagrebu i Karlovcu, a učiteljsku školu, tadašnju preparandiju završio je 1880. u Zagrebu. Svoj dugi životni vijek proveo je kao učitelj u više mjesta, a po umirovljenju zadovoljio se mirnim životom u svojem rodnom Valentinovu, gdje je i umro 1949. godine.

KRATKI I PLODONOSNI IZLET U KNJIŽEVNOST

Nema niti jednoga pisca u hrvatskoj književnosti koji je poput Leskovara doživio ono što se smatra dubokom starošću, životnu dob od 88 godina, a pisao je svega 14 godina, od 1891. do 1905., da bi u tom kratkom razdoblju stvaranja  napisao, smatra se, najsnažnije stranice u hrvatskoj prozi s kraja XIX. stoljeća, koje su nagovještaj novoga izraza u hrvatskoj književnosti. Njegovo količinski vrlo skromno literarno ostvarenje od svega desetak novela i dva romana, predstavlja prijelomni trenutak u razvoju hrvatske književnosti. U njegovim djelima susrećemo se s psihološkom analizom. Nakon kratkoga i plodonosnog izleta u književnost Leskovar je možda bio svjestan da je izrekao sve ono najvažnije što je imao reći ljudima kroz svoja djela pa se nije htio ponavljati ili je pak možda bio prototip svojih junaka: čovjek koji se prepušta sudbini i nema snage suprotstaviti se i uhvatiti u koštac s problemima. U svojoj kratkoj autobiografiji, zapravo za pisca njegova formata veoma šturoj crtici o onome što je smatrao važnim predočiti svijetu, pratimo njegovu naklonost prema čuvenoj hrvatskoj opernoj pjevačici Milki Trnini, koja nikada nije stigla dalje od nekoliko nespretno izrečenih riječi, a ipak taj njegov "mirim se sa sudbinom" rastanak od nje kao da je u pozadini njegovih priča i romana i sličnih rastanaka njegovih junaka te ga zasigurno ne bi spominjao da nije u njemu ostavio duboki trag. Leskovar je zapisao: "Rastadosmo se i nikad se više s njome nisam sastao. Ali u mojoj podsvijesti, negdje u dubinama, uzela je ona stalno mjesto. Što se tu događalo ne znam i ne mogu znati. Običnim našim razumom tamo ne dopiremo. Samo po metapsihičkim pojavama, kojih se je iza Swedenborga dovoljno nakupilo, daje se naslutiti da pokraj našeg iskustvenog svijeta postoji još jedan metapsihički svijet. Što bi inače mene bilo godine 1906. odvuklo u München i okolicu kad je Terninu zadesila strašna katastrofa! Što sam lutao oko Berchtesgadena kamo se Ternina povukla poslije pada njezina glasa! A ja nisam uopće ništa znao o tome da je ona izgubila svoj glas kojim je ubirala lovorike po čitavom kulturnom svijetu, nisam znao ni gdje je ona. Uopće se nisam brinuo za nju. Imao sam svojih briga, a ipak sam bio povučen u njezinu blizinu." Saznajemoi da je Milka Trnina bila je njegova platonska ljubav i uzela je, kako kaže Leskovar, stalno mjesto u njegovoj podsvijesti.

ASTRONOMIJA I MISAO NA VJEČNOST

Već prvom novelom "Misao na vječnost" pobudio je Leskovar pozornost, a  sam naslov otkriva smjer piščevih razmišljanja. Novelu je objavio u "Vijencu" 1891. godine, u dobi od 31 godine. Tada je već bio učitelj, oženjen i s "mnogo djece", kako je sam zapisao i počeo je učiteljevati u Krapinskim Toplicama: U Toplice sam došao u proljeće godine 1891, baš kad je u Vijencu bila štampana moja novela Misao na vječnost. U Toplicama se nađoh u potpunoj zbilji života. To mi je mjesto dalo mnogo pobuda i građe za književni rad. Tu sam napisao većinu svojih beletrističkih djela, a nema sumnje da sam tu bio ostao, da bih stvorio i više. U Toplicama je bilo stjecište ne samo zagorske aristokracije i šljivara nego i ljudi sa sviju strana. Tu sam upoznao i neke naše političare: Folnegovića, Hinkovića, a otac domovine, Starčević, bio je svake godine gost župnika Rukavine. Kod tog je župnika došlo i do pomirenja naših velikana Strossmayera i Starčevića".

U noveli "Misao na vječnost" Leskovar pred nas postavlja jedan od odgovora na pitanje kakve posljedice po čovjeka može imati nepoštivanje moralnog zakona u sebi, kada se zbog nečiste savjesti počinje bojati zvjezdanog neba nad nama. Junak Leskovarove novele "Misao na vječnost" duboko proživljava sebe i svijet oko sebe, a Leskovar u pripovijetku ugrađuje svoje znanje astronomije kao temeljnu odrednicu junakovih razmišljanja. Leskovarov lik nije se u stanju odlučno sukobiti sa zemaljskih crnim događajima koje je uvjetovao svojom slabošću niti ih potisnuti iz sjećanja. Dapače, duboko svjestan planeta Zemlje, svemira u kojem se Zemlja održava kretanjem te važnošću svjetlosti, u mislima na osebujan način doživljava vječnost. Leskovar piše: "Prenu se. Opet opazi svoje suhe ruke, tanke noge, a kroz prozor zagleda sunce već na zapadu. Već se ticaše snježnog vrhunca Kuna gore. Ustade i opet se zagleda. Ah, to je samo obmana. Sunce mora da je već osam minuta i pol za obzorjem; toliko treba dok mu svjetlo do nas dopre. Sa sjeverne Polarne Zvijezde svjetlo treba do nas trideset godina. Trideset, trideset, ah gle, trideset godina treba i svjetlo naše zemlje dok dospije na Polarnu Zvijezdu. Vidi, vidi, po tom bi se za trideset godina vidio današnji dan na sjevernoj Polarnoj Zvijezdi. To onda nije današnji dan nikud izginuo, propao, ah, za trideset godina vidjet će se na sjevernoj Polarnoj Zvijezdi, za pet tisuća godina u Mliječnoj Stazi: dalje, sve dalje u svemir, sve dalje bez kraja, bez konca, padat će svjetloslika zemljina današnjeg dana. Oh, bože, bože, ništa ne izgiba, ne propada, sve, sve je vječno. Ah, što me to samo toliko glava boli... Kad umrem, možda će duša poput misli prhati sa zvijezde na zvijezdu. Ah divote, ona će saznati prošlost svih vjekova, sve, sve je to zabilježeno u svemiru, ništa nije izginulo; svjetloslika svakog trena bivstvovanja otisnuta je u svemiru.".

U vrijeme pisanja novele "Misao na vječnost" u Zagrebu je već djelovalo Hrvatsko naravoslovno društvo i izdavalo svoj Glasnik, u kojem se moglo naći mnogo prirodoslovnih tema, a posebno mjesto je pritom imala astronomija. Matica Hrvatska je u svojoj Maloj naučnoj knjižici također izdvajala prostora za prirodoslovne teme, a u promicanju prirodoslovlja u pučanstvu isticalo se Hrvatsko književno društvo Svetog Jeronima. Da je Leskovar bio u tijeku zbivanja i koristio se dostupnom literaturom te time stekao uvid i u astronomiju pokazuju same njegove pripovijetke, u kojima junaci čitaju Danicu HKD Svetog Jeronima ili pak neku ediciju Matice Hrvatske. U to je vrijeme u Hrvatskoj, od stranih pisaca, bio veoma popularan  francuski popularizator astronomije Camille Flammarion te je realno pretpostaviti da ga je i Leskovar čitao. No, bez obzira iz kojih je izvora učio astronomiju, jer Kučerino Naše nebo, tada još nije bilo napisano, iz te novele, kojom je ušao u žarište zanimanja hrvatskih književnih krugova, vidljivo je da su baš filozofijska promišljanja o svemirskim udaljenostima, o prošlosti koju gledamo putem svjetlosti iz svemirskih dubina i putu slike naše svakidašnjice u svemirsku budućnost nekoga dalekog planeta, bile temelj na kojem je izgradio tragičnu priču svoga neodlučnog junaka. Nehatom je skrivio smrt djevojke koja ga je voljela i koju je brutalno iskoristio i odbacio. Razmišljanje da slika svih dana pa i toga tragičnog dana kada je ona njegovom krivnjom izabrala odlazak u smrt, putuje u svemirski beskraj. Spoznaja da je svjetloslika svakog trena bivstvovanja otisnuta  u svemiru, na kraju vode njegova junaka u ludilo.

Zanimljivo je s koliko preciznosti je Leskovar krenuo s junakom u svoju misao na vječnost. Čitaocu, koji ne prelazi površno preko pročitanih redaka, ostavlja podatke da svjetlost od Sunca do Zemlje putuje osam i pol minuta te već u najbližem susjedstvu, gledajući Sunce, gledamo zapravo prošlost staru osam i pol minuta. Pisac prelazi potom na ključnu zvijezdu, koja služi kao putokaz Zemljina okretanja oko svoje osi, zvijezdu Sjevernjaču, Polarnicu ili Polarnu zvijezdu. Upremo li pogled prema Sjevernjači, toga trenutka gledamo, kako razmišlja Leskovar, prošlost staru tridesetak godina te bi se tek nakon prolaska zemaljskih trideset godina života, gledajući je ponovno, mogli prisjetiti večeri od prije trideset godina i sami sebi potvrditi da je Sjevernjača još uvijek postojeća i nepromijenjena, što onda nismo mogli sa sigurnošću tvrditi. Također, za trideset zemaljskih godina, zamišljena razumna bića koja bi živjela u pretpostavljenom sustavu sunca Sjevernjače, mogla bi primiti svjetlost koja je krenula sa Zemlje pa s njom i svjetlosliku tragičnog dana djevojčine smrti. Danas su ti podaci zastarjeli, a za udaljenost Sjevernjače je utvrđeno da iznosi  470 svjetlosnih godina, dok je Sunce od središta Mliječne Staze udaljeno kojih 30.000 svjetlosnih godina, što, naravno, ne mijenja ništa u osnovi Leskovarovih razmišljanja. Njegove misli lete do udaljenih zvijezda Mliječne Staze i za ljude nepremostive vremenske udaljenosti, što je povezano s razmišljanjem da u trenutku gledanja zapravo gledamo svemirsku prošlost staru više tisuća godina, svjetlost iz vremena kada su na Zemlji tek bujale civilizacije Mezopotamije ili staroga Egipta ili još raniju zemaljsku prošlost dok čovjeka još nije ni bilo, te nam se svijesti nameće činjenica da smo na takvim svemirskim udaljenostima potpuno nemoćni utvrditi postoji li u tom obliku još išta od onoga što danas gledamo. No,  kako kaže Leskovar, ništa ne izgiba, ne propada, sve, sve je vječno, a to je ono što djeluje zastrašujuće na Leskovarova junaka. Jer umjesto zadivljujuće spoznaje da je sve sačuvano i da je Tvorac svemira stvorio savršeno djelo, Leskovarov junak reagira ponesen nerješivom grižnjom savjesti. Jer kao što je lijepo rekao čuveni njemački filozof XVIII. stoljeća Immanuel Kant: "Dvije su stvari, koje su nada sve vrijedne, / Da na se svrate pažnju ljudskoga uma i / Da ga opet napunjuju udivljenjem: / moralni Zakon u nama i zvjezdano nebo nad nama.".

I u daljnjem spisateljskom razdoblju Leskovar se potpuno prepustio tužnom, pesimističnom svijetu svojih neodlučnih junaka koji su rastrzana bića u muci između zemaljskoga života koji ih sputava i misli o vječnosti. No, završnom novelom iz 1905/6. "Kraljica Zemlje", 45-godišnji pisac Leskovar kao da je pozitivno, optimistički i obasjano nebeskom svjetlošću, zaokružio ono započeto novelom "Misao na vječnost". Opet se vraća svemiru, nedostižnoj ljubavi, u srcu buji velika, neugasiva čežnja. Ali više nema tragike, pesimizma ni crnih slika - ostaje samo ljepota i ljubav, kraljica Zemlje, na čijim se krilima može dohvatiti svemirska vječnost te ništa više nije nedostižno. Čini se da je postigao duhovnu zrelost koja mu je dala sigurnost i optimizam i poništila osjećaj napuštenosti, usamljenosti i tegobnog života. Kao da je pobijedio tamu i izašao na svjetlost. Stoga je mogao dalje živjeti s brojnom obitelji životom učitelja te potom mirno provoditi svoje umirovljeničke dane do duboke starosti u rodnom Valentinovu pod zaštitom svetog Valentina. Nije mogao znati koliko će u novovjekom svjetlu Valentinova kao svečanosti ljubavi, njegovo Valentinovo postati privlačno današnjim zaljubljenicima.

Tatjana Kren rođena je 1949. u Zagrebu. Diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i studirala fiziku na PMF-u. Objavila je više znanstvenih radova vezanih uz povijest hrvatske astronomije te astronomske motive u mitologiji, religiji i književnosti, kao i veliki broj popularnih znanstvenih članaka iz astronomije. Autorica je knjiga "Svjetski kalendar i kršćanska era" (2000., 2005.), "Astronomijski vremeplov. Crtice iz prošlosti hrvatskoga zvjezdoznanstva" (2002.) i "Nebesa se osuše zvijezdama. Hrvatska književnost i astronomija" (2004.).