Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Foto: Josip Krušlin

Tek sad se osjećam doraslom za neke događaje i susrete (za koju godinu ću opet pomisliti isto). Umijem ih doživjeti i proživjeti. Iako sam bila sigurna da ih tada doživljavam punim plućima, sad mi se čini da sam im pristupila površno i nezrelo. Vjerojatno je u tim godinama to bilo sasvim razumljivo. Danima sam se pripremala za neke susrete, razmišljala što obući, koje raspoloženje ponijeti, o čemu razgovarati. Poslije bih analizirala što i kako sam rekla i da li sam ostavila pozitivan dojam, da pri sljedećem susretu budem "bolja". Jer ti su mi ljudi bili važni. Možda bih se na susretu pojavila čupava u poderanim trapericama, ali sam sigurna da bih se češljala barem pola sata ranije, a da sam traperice obukla nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja da se u ispeglanim hlačama osjećam ugodno. Nervoza i trema su značile poštovanje.

Nekad bih se za putovanje spremala danima. To su bile analize i procjene, hrpe nepotrebnih stvari. Danas se spakiram u roku deset minuta i rijetko mi nešto nedostaje. Neke stvari se ne mijenjaju.

Krenula sam za Pregradu. Pozlilo mi je ujutro kad sam u ogledalu ugledala veseli grm na glavi. Zar opet?! Baš sad kad idem na put. Muka je to posložiti. Na čijoj je glavi još je i dobro. Isprobala sam hlače, kratke hlačice, duge, trenerku, i na kraju završila u trapericama. Čemu trema? Kao da me netko čeka. Netko važan. Pa idem samo do Pregrade, bila sam već tamo nekoliko puta. Za svaki slučaj, još jednom sam otišla pred ogledalo da smirim napetu situaciju.

Baš sam bila vesela. Posjetiti ću caffe gdje na miru mogu čitati novine kao da sjedim u susjedstvu, a susjeda nigdje, popričati s Perom kao da je sasvim prirodno da sjedim u Blu-e upu, a na kiosku će mi se nasmijati jer su sigurno zapamtili da sam među rijetkima koji su kupili razglednicu Pregrade (pa šta?!?). Uvijek usporim vožnju kroz grad. Nisam imala neugodna iskustva s policijom (lijepi pozdrav!) nego čisto razgledam. Pogled mi se popeo na Kunagoru. I uspjela sam sama sebe nasmijati. Učinilo mi se kao da me pogledala direktno u oči, i kao nekad davno osjetila sam onu pozitivnu neugodu i trnce, dok živim punim plućima. Najprije sam refleksno prošla rukom kroz kosu, da ne bi Kunagora pri našem iznenadnom susretu primijetila da sam čupava (iako sam se naravno za ovu prigodu počeljala), a da budem iskrena čini se da ni ona nije često kod frizera. Rijetko kad sam se osjećala tako malom. I to pred prirodnom pojavom. Vjerojatno nigdje drugdje na svijetu ne bi došla tako do izražaja kao upravo na ovom mjestu. Pa skoro da mi bi i neugodno. Bilo bi smiješno da sam se predstavila, a imala sam želju. Kao —"Jelena, drago mi je". A ona meni —"Kunagora! Baš mi je drago da sam te upoznala". —"Jel?!" Pa, da ti pravo kažem, dosta bih propustila da te nisam upoznala. Pričat ćemo mi ovako da nas nitko ne čuje. Znaš kakvi su Zagorci, svašta bi mogli pomisliti. Kao, šta ja imam pričati s gorom?! Kuna-gorom!!! Neka to ostane među nama. To što si poslala vjetar znači da si me htjela dodirnuti?! Ma reci da sam luda, ali kao i da si mi mahnula granama (nemoj mi samo reći da bih opet trebala okulistu?!). Vidim i da su tebe raščeščljali da bi ti na čelu postavili dom. Pa to je u redu, to da netko u tebi želi imati dom. I ne prigovaraj mi toliko, nije ni da si ti baš često kod frizera. Jedino što znaš nekad obojat pramenove. Tamo u jesen... Da, prođem ja i u jesen, samo mi se učini da si nešto loše volje, pa diskretno prođem, dok si zamišljena.

Sad razmišljam da li sam dorasla našem susretu. Ma dobro, znam gdje ću te naći. Vjerojatno ću opet biti u trapericama, ali mi je s tobom tako ugodno da mi ne bi smetala ni kravata. Znaš da bi bilo nezgodno da me pozoveš u goste a ja u cipelama, fensy hlačama, s pripremljenim govorom.

Iznova me iznenadiš i ne mogu reći da mi smeta.

Samo, molim te, nemoj nikome reći da smo razgovarale. Svijet svašta priča...