Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Stjepan Škreblin (zaokružen)

Čitajući jučer Jutarnji list u njihovom prilogu Jutarnji2 objavljen je tekst o Stjepanu Škreblinu, a o kojem je piše poznati hrvatski intelektualac Vladimir Devidé.

Piše: Vladimir Devidé, matematičar

Istaknuti hrvatski intelektualci pišu o ljudima ili likovima koji su oblikovali njihovu mladost, a možda i cijeli njihov život. Donosimo devet priča o junacima koje nisu nikada zaboravili

Stjepan Škreblin: Bio je i ostao naša tvrđava i naša ljepotica

U ona drevna vremena dok sam još bio mlad, uopće me nije zanimao nogomet niti sam se interesirao za takozvanu pop-glazbu. Stoga mi, dakako, idoli nikad nisu bili ni Zlatko Čajkovski ni Franjo Glazer niti Gabi Novak ni Ivo Robić. Nikad se (nažalost) nisam bavio sportom, pa čak, primjerice, nisu bili ideali ni Punčec i Palada. Prilično neuobičajeno za moju pubertetsku dob, bio sam "zaljubljen" u matematiku. Ona mi je bila (pa i ostala) najljepša, najzanimljivija i napoželjnija djevojka među svima koje sam ikad sreo.

Tako je onda, počevši od mojih "teen godina", moj idol bio profesor Stjepan Škreblin, naš nastavnik matematike (i fizike) i razrednik u posljednja dva razreda srednje škole. Je li mi poštovanje prema njemu izazvalo ljubav za matematiku ili je bilo obrnuto, bilo bi poput pitanja je li prije bila kokoš ili jaje.

I danas se još, nakon blizu sedam desetljeća, živo sjećam nekih istinskih anegdota u vezi s profesorom Škreblinom. Vikendima bi često sa svojom suprugom autobusom odlazio u svoju rodnu Pregradu. Tako je jednom prilikom za vrijeme vožnje u notesu rješavao neki matematički zadatak, povremeno pogledavajući kroz prozor autobusa na zagorske pejzaže kako bi skupio misli. Pored njega je sjedio neki milicionar i kradimice zavirivao u Škreblinov notes: što li on to u njemu bilježi nekim čudnim znakovima? To se milicionaru učinilo sumnjivim pa ga je na idućoj stanici skinuo s autobusa kako bi provjerio nije li Škreblin nekakav strani špijun koji s neprijateljem skuplja tajne podatke o socijalističkoj Jugoslaviji. I nije ga bilo lako razuvjeriti.

Na proslavu 25. obljetnice mature pozvali smo i našeg razrednika, koji nam je tada održao kraći govor u kojem je rekao:

- Što mislite, kolike li su tu plejade đaka prošle kroz moje ruke, koliko sam ja tu inteligentnih

đaka vidio, koliko sam pametnih đaka vidio, sve moguće vrste đaka, sve sam ih dobro upamtio. Ja sam među svojim đacima imao ljude koji su kasnije postali kardinali, među mojim su đacima bili budući ministri vanjskih poslova i ne znam kakve sve ličnosti. Pravo životno zadovoljstvo i iskrena radost može nastupiti jedino kao rezultat marljivog rada, ustrajnog učenja i temeljitog proučavanja. Kada si čovjek postavi cilj koji je plemenit, koji je lijep, on ide prema tom cilju s punim zadovoljstvom, s najvećom srećom i najvećim užitkom.

Zaista, sve što je profesor Škreblin ikad činio, sve je to bilo usmjereno jedino prema dobru njegovih učenika, prema dobru ove naše zemlje čiji su to učenici bili. Nikad ništa od toga nije bilo usmjereno ničemu za njega osobno, čak niti zbog priznanja.

Tkogod je pažljivo slušao Škreblinova predavanja, naučio je mnogo više od onoga što se odnosilo na sam njegov predmet - kao svaki dobri i istinski profesor, znao je i drugima pomagati da spoznaju što je važnije i vrjednije, a što je manje važno i manje vrijedno.

Tijekom njegova dugog životnog vijeka od devet i pol desetljeća prošle su i nestale kraljevine i carevine, a on je uvijek ostao mlad u duhu i u srcu, u svemu što je mislio, govorio i radio.

Nije mirovao niti nakon dugog razdoblja provedenog u takozvanoj mirovini i sa svojega sam prozora mogao vidjeti kako se tek duboko u noći gasi svjetlo u njegovoj radnoj sobi. Tek bi tada njegovu kuću obavio mrak i onda bi još jedino ulična svjetiljka pred kućom na Jadranskoj cesti broj 6 obasjavala ruže u vrtu - potomke onih istih ruža što nam ih je bila dala njegova draga supruga da ih stavimo na stol na kojem smo s njime kao našim razrednikom i profesorom proslavili maturalnu večeru prije 63 godine.

A kada smo 23. rujna 1982. godine na Mirogoju ispratili tijelo profesora Škreblina, uputili smo mu kao svoj posljednji dar uvjerenje da će i mnogi mladi, koji su premladi da bi mogli slušati njegova predavanja, da će i oni postati njegovi učenici. Jer svaki pravi učitelj stječe učenika i nakon što je sam otišao.

Kada sam posljednji put obišao dom profesora Škreblina, bilo je to kojih pola godine nakon smrti njegove žene, kao da sam osjećao da ni on neće više dugo ostati među nama i bilo mi je jako, jako teško. A jedino što je olakšavalo tu težinu bila su sjećanja koja nam je darivao i ostavio. Tolike njegove geste, primjedbe, dosjetke, pogledi, razgovori, zabilješke..., toliko nam je toga ostavio, da smo zaista njegovi bogati baštinici.

Mislim da se dobro sjećam, znali smo se prije kakvih šest i pol desetljeća na početku školskog sata sjatiti pred njegovom katedrom kako bi nam dopustio da bacimo pogled u razrednu knjigu i vidimo kakve smo ocjene iz pojednih predmeta dobili. Tada bi se Škreblin osmjehnuo i u šali rekao: - Nemojte me opsjedati, niti sam tvrđava niti sam ljepotica.

A ipak, u nekom je smislu on i bio i ostao upravo to: tvrđava i ljepotica. Tvrđava istine u kojoj je svaki njegov mladi učenik u teškim trenucima krize našao siguran zaklon pred sumnjom i iskušenjem u teškim godinama Drugoga svjetskog rata, kada su padale i bombe i ljudi - i glave i srca. A bio je i ljepotica čija je ljepota bila u tome da drugima otvara oči kako bi vidjeli sve ono što je zaista lijepo: i ljepotu nekoga matematičkog izvoda, i ljepotu riječi, djela i misli, i sve ostale ljepote koje se poput kapi zajedno slijevaju u ocean čudesne i čarobne ljepote što je, ili bi to barem trebao biti, ovaj naš život.

* * *

Ako se dobro sjećam, u povodu 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava izdano je u nas reprezentativno djelo "Znameniti i zaslušni Hrvati". Iako je tada bio još vrlo mald, u njoj je zasluženo svoje mjesto našao i profesor Stjepan Škreblin.

Više desetljeća tisuće su se učenica i učenika srednjih škola služile udžbenicima matematike koje je napisao profesor Škreblin. To će i ostati svojevrsni spomenik djelu toga izuzetnog čovjeka. Uvjeren sam u to da tkogod ga je imao priliku sresti i upoznati, taj susret nije zaboravio i neće. Veliki je japanski haiku pjesnik na nekome mjestu pisao, putujući zabačenim pokrajinama svoje zemlje, kakav je užitak kada među glinom i razbitim crjepovima naiđete na grudu zlata (misleći, metaforički, na rijetkost istinskog haiku pjesnika) - takve će osjećaje gajiti i svaki čovjek koji je u životu imao sreću upoznati osobu kakva je bila profesor Stjepan Škreblin.