Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

UVOD

 Zdravo. Ja sam Hrvoje Novak. Rođen sam 07.06.1992. Ime su mi nadjenuli moji dragi roditelji, Marija i Vlado, koji su bili jako ponosni što su dobili drugo dijete u obitelji. Tada nisu niti slutili da će za nekoliko godina dobiti još jednu kćer i sina te da će imati četvero djece - Lidiju (najstarija), mene, Margaretu i Vanju (brata). Četvero malih "ljudova", koji će, kako vrijeme odmiče, izrasti u samosvjesne, moralne, liberalne i prije svega nediskriminirajuće individue. Mom rođenju posebno se veselio moj djed, koji je tog dana, sa željom da sačuva moje zdravlje, prestao pušiti. Osnovnu školu završio sam u Pregradi, a i srednju polako privodim kraju, također u Pregradi. Upisao sam strukovnu školu, zubotehničar, ne sluteći što me sve čeka. Užasna organizacija, premali laboratorij, ali tu su i dobre strane poput stjecanje novih poznanstava i učvršćivanja starih prijateljstava. Ove godine me čeka puno važnih odluka, koje će, po svemu sudeći, biti itekako važne do kraja mog života. Odabrati pravi fakultet, izraditi maturalni rad, a kasnije ga obraniti, a da bih upisao željeni fakultet psihologije moram proći i na državnoj maturi. Za to sve treba imati puno snage, znanja, ali i vjere. Ponajprije vjere u samog sebe. Vjera u mom životu oduvijek postoji. Vjerujem u dobrotu, u ljubav, u sreću, pa čak vjerujem i u Boga, ali ne onog Boga kojeg Crkva i kršćanstvo žele prikazati u svijetu. Vjerujem da postoje sile u svemiru koje djeluju u skladu sa našim željama. Sile i energije koje djeluju u skladu sa našim vibracijama koje odašiljemo prema drugima, pa tako i prema svemiru. Jer svi mi posjedujemo energiju u sebi, pa tako i ove sile i energije su moj Bog. Pretpostavljam da ćete ostati šokirani tom izjavom, ali dopustite da vam objasnim. Bog je nevidljiv, transcendentan. Bog je ta energija, a energija se ne može vidjeti, niti je uništiva. Kršćani se mole toj energije i vjeruju u nju. Samo toj energiji nisu potrebne molitve, njoj je potrebna vjera i želja. Toj energiji nisu potrebni ratovi u njeno ime, niti su joj potrebne razne diskriminacije i osuđivanja u njeno ime. Ta energija je čisti i potpuni Bog, bez različitih interpretacija njegove vjere i njegovog nauka. U skladu sa tom vjerom i tim vjerovanjem, vjerujem da će moto "Vodimo ljubav, a ne rat"  jednog dana biti ostvariv.

MOJE KRŠTENJE

 Kršten sam 27.10.1992. Kako mi je majka ispričala, a i slike pokazale, bio je lijep sunčan dan. Kršten sam u pregradskog župi, a krstio me Branko Ivanjko. Mom krštenju, osim roditelja i ostatka obitelji te nekolicine njihovih prijatelja, prisustvovala je i moja kuma, Metka. Tog dana su vjenčani i moji roditelji u crkvi. Ne sjećam se kada sam naučio prvu molitvu i tko me naučio, ali pretpostavljam da je to bila moja majka, jer je otac radio, a djed me učio psovke. Tada se djedu to činilo zabavno, sve dok mu jednog dana nisam opsovao. Onda je bio ljut i uvrijeđen, a što se drugo moglo i očekivati od djeteta kojeg tako učiš. Onda je shvatio da i nije toliko dobro učiti djecu psovanju, ali i ostalim lošim stvarima jer djeca sve pamte. Nakon nekoliko godina provedenih doma, krenuo sam u malu školu, a zatim i u osnovnu. U prvom razredu osnovne prvi puta sam se susreo s predmetom koji pojašnjava i objašnjava vjeru, vjeronauk. Predavala nam ga je časna sestra Milena, koja, nit je bila časna, nit je bila milena. Njeno podučavanje svelo se na fizičko kažnjavanje djece, a česte su bile i verbalne uvrede. Nitko joj ništa nije mogao. Svi su zatvarali oči pred tim, jer ipak, ona je časna sestra i radi za vjeru i u vjeri živi. Mene na sreću nije uvrijedila ili mi fizički naudila, sve do trećeg razreda osnovne škole, i to, ne biste vjerovali, tijekom mise. Natezanje za uho opravdala je mojim navodnim pričanjem i to ne znajući pravi razlog mog pričanja. Prijatelju do mene rekao sam da se prestane smijati i pričati te da sluša što svećenik ima za reći. Naravno na toj misi, u trajanju od dva sata svećenik je imao  svašta za reći, a ponajmanje toga o vjeri i Bogu. Nakon petnaestak minuta pričanja o vjeri, prešao je na politiku i aktualno stanje u državi. Dotakao se on i medicine, znanosti, obrazovanja itd. Nakon tog nemilog događaja, u razgovoru sa majkom izrazio sam želju kako više ne želim pohađati vjeronauk. Majka, kako bi izgladila situaciju sa časnom, otišla je do nje da porazgovaraju o tom događaju. Časna sestra, koja živi u vjeri, sa Bogom, rekla je mojoj majci da i nije previše normalna osoba ako vjeruje svome djetetu, a ne njoj, te da smatra da je luda što ima četvero djece. Nakon toga majka me ispisala sa vjeronauka.

MOJA PRVA PRIČEST

 Kao što sam u prethodnom poglavlju rekao kako me je majka tijekom trećeg razreda osnovne škole ispisala s vjeronauka, mojim nepohađanjem tog predmeta nisam zadovoljio uvjete za primanje tog sakramenta. Samim time nisam niti mogao primiti sakrament krizme. Unatoč tome, smatram da nisam ništa izgubio ne primanjem tih sakramenata, ali da ne bih ništa niti dobio primanjem istih. Na kraju, to su samo sakramenti, a na slučaju časne sestre vidimo da sakramenti u životu jednog vjernika ne znače mnogo, kao ponekad i sama vjera.

MOJA VJERA DANAS

 Danas moja vjera, kako sam i u uvodu rekao, svodi se na vjerovanje u sile i energije svemira. Temelji se na snazi želje. U katoličkoj vjeri postoje i neke dobre stvari, samo svatko ih tumači na svoj način. Kada Crkvi odgovara, onda se tumači doslovno, kada joj ne odgovara, onda se tumači u prenesenom značenju. Sviđa mi se što kršćanstvo promiče ljubav, dobrotu, poštenje - no osobe koje bi to trebale promicati, često promiču mržnju i diskriminaciju. Često su dvolične i nedosljedne u onome što u svojim propovijedima iz dana u dan promiču. Prečesto ne razumijem stajalište Crkve protiv nečega, a neaktivno sudjelovanje u tome. Za primjer, uzet ću zalaganje protiv pobačaja- iako sam u potpunosti za pravo na izbor. Crkva koja posjeduje enormne količine novaca, ukoliko se već zalaže protiv pobačaja, trebala bi i aktivno sudjelovati. Majke i očevi koji djeci ne mogu pružiti kvalitetan život i toga su sami svjesni, trebaju li stvarno roditi to dijete koje će živjeti u bijedi i jadu do kraja svog života? Crkva, ukoliko želi pomoći, može otvoriti prihvatilišta za takve majke i djecu, koja bi kasnije odrastala u tom domu ili ih novčano potpomagati. No što crkva čini sa tolikim novcem koji posjeduje? Crkva zataškava pedofiliju i homoseksualnost u svojim redovim, zataškava razna zlostavljanja od strane svojih svećenika i svi časnih i svetih ljudi. Je li to stvarno Crkva u kojoj itko želi živjeti? Crkva koja laže i zataškava istinu? Dvolična Crkva koja osuđuje homoseksualnost i smatra je bolešću, a svjesna je činjenice da je u svojim redovima ima najviše? Prodaje li Crkva lažni moral ostalima? Što je sa "ljubi bližnjega svoga"? Bi li Bog uistinu htio da Crkva osuđuje Njegovu djecu koju je stvorio na svoju sliku i priliku? Naravno da ne bi. Tko bi želio da mu ijedno dijete bude osuđeno radi ljubavi? Tko onda tu ispada bolestan? Ljudi koji se vole ili Crkva koja ljubav smatra bolešću? Nešto sa takvom Crkvom ne valja. I onda se ta ista Crkva, koja promiče diskriminaciju i mržnju, ima obraza pitati zašto mladi sve manje vjeruju u Boga. Ne vjeruju mladi manje u Boga, nego ne vjeruju u Crkvu. U Crkvu koja je dvolična, koja nema snage priznati svoje grijehe. Nije grijeh to što pojedini svećenici imaju djecu, što vole neku ženu ili muškarca. Grijeh je što Crkva to ne priznaje i ne želi to javno reći. Jer onda bi ta vjera, koju ona promiče, pala u vodu, a samim time i zarada Crkve. Bog nikada ne griješi i ne  radi pogreške. Njegovo dijete je i osoba sa Downovim sindromom, cerebralnom paralizom, homoseksualac, biseksualac i heteroseksualac, jer takvi se rađaju. Rađaju se takvi jer ih je takvima Bog stvorio. Radi tog lažnog morala, različitih tumačenja Biblije i ostalih svetih pisama i knjiga ne sudjelujem aktivno u životu svoje župe. Svećenici, kao i sama Crkva, često stoje uz osobu ili vlast iako su svjesni činjenice da nije u pravu. Stoje uz nju iz neke koristi, najčešće iz materijalne. Može li itko takav biti ičiji uzor? Jedina osoba kojoj se divim i poštujem je Majka Tereza. Smatram da je ona pravi primjer kako se vjera treba živjeti. Ona je sve ono što ta vjera promiče. Ljubav, dobrotu, poštenje, briga za nemoćne. Jednom riječju, suosjećala je sa drugima i nikada nije nikoga diskriminirala. Ponekad imam osjećaj da su ljudi bili otvoreniji i normalniji prije Crkve i njezinog tumačenja vjere.

 ZAKLJUČAK

Pišući ovu Knjigu rasta u vjeri, došao sam do jedne velike spoznaje. Spoznao sam da zapravo vjerujem u Boga, ali boga kao silu, energiju, boga koji je sve ono što vjera u svojim korijenima i promiče, a ne kako to Crkva tumači i prikazuje. To dovodi do zaključka da ne vjerujem u Crkvu. Crkvu za koju su se vodili ratovi u prošlosti, Crkvu koja laže i zataškava istinu, Crkvu koja nema hrabrosti reći da je kao i ostali ljudi, od krvi i mesa. Takva Crkva ne može dugo opstati. Doći će još noviji klinci i još naprednije generacije koje ne će vjerovati niti u Boga, niti u Crkvu. Opstojnost i vjerodostojnost Crkve i vjere je već sada upitna, kako će tek biti kada ti noviji klinci dođu?