Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Foto: valerio lo bello

Rodila sam 1984. godine i to je bio početak moje osobne povijesti. Iako sam se trebala roditi u mjesecu maju odnosno svibnju, po kojem je moja majka odlučila dati mi ime, bez obzira što sam ranije požurila doći na ovaj svijet, tako je i ostalo. Usprkos nagovaranju katoličkog svećenika da mi krsno ime bude Marija, moji roditelji su se izjasnili kao pripadnici katoličke crkve, jer su i sami tridesetak godine prije bili kršteni i to im tada nitko očito nije zabranio - kako mnogi misle; moja je majka uvijek čvrsta u svojim odlukama, ostala pri tome da se krstim gore potpisanim imenom. Tako da tu nema zabune. Mnogi su mi rekli, kakva majka takva kći.

Kamo ja to pripadam?

Kao i svi ostali ljudi pa i moji roditelji, koji su se rodili između 1943. i 1991. godine na istom geografsko-politički omeđenom prostoru, rođena sam u državi koja se skraćeno zvala SFRJ, a to znači Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, čiji je predsjednik od 1953-1980. godine bio Josip Broz Tito. Kako su je većinom zvali samo Jugoslavija, bila je to socijalistička federativna republika koja je obuhvaćala današnje samostalne države Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru, Kosovo, i Makedoniju. Mjesto mog rođenja bio je grad Zagreb, glavni grad tada Socijalističke Republike Hrvatske. Moji roditelji su se izjasnili da su po narodnosti hrvati, sa generacijama dugim zagorskim pedigreom. Tako da sam i ja tada postala Hrvatica sa zagorskim pedigreom.

Jugoslovenka, komunistica ili slobodna Hrvatica, pitanje je sad!

Prema najnovijoj definiciji UN-a, službeno mlada osoba je ona koja ima između 15 i 30 godina, što bi značilo da je rođena između 1984/85 i 1999/2000 godine. Razlika za temu ovog teksta, je jedino u tome da na ovim našim današnjim prostorima države, oni koji su se rodili od 1991. do 2000. godine, rođeni su u drugom obliku države nego oni - danas još službeno mladi, prije njih.  Kada se SFRJ 1991. godine raspala, ja sam imala 7 godina i krenula u prvi razred osnovne škole. I da sam htjela, nisam nikako mogla postati komunistica, jer nisam imala pojma što to uopće znači, a bila sam još dijete i nisam se mogla učlaniti samovoljno u taj pokret/partiju. Počeo je rat za samostalnu domovinu, koji je službeno završio 1995. godine. Hrvatska je postala suverena, samostalna i nezavisna demokratska republika i postoji to evo već skoro 25 godina - bez ikakve naznake da to dalje i ne bude. Ako ćemo se šaliti, mogla bih reći da sam starija od nje.

Pojam Jugoslaven/ka: (izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Jugoslaveni )

Komunist/ica: (izvor: I. Bešker http://www.jutarnji.hr/komunist/877522/)

Hrvati: (izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvati)

Mladost – ludost, ups, mudrost!

Nastavno mom prvom tekstu http://pregrada.info/kolumne/mladi-a-tako-zbunjeni-i-podijeljeni/ željela sam općenito definirati i onima koji ne znaju, pojasniti neke izraze mladih osoba koje su koristili u svrhu komentara, ali i uvreda pri iskazu svojih stavova na predsjedničke izbore koji su sada iza nas. Iskreno se nadam da su bili nepromišljeno izgovoreni/napisani u afektu iz frustracije stanjem u državi.

Ja duboko vjerujem da mladi ljudi u ovoj zemlji su obrazovani kvalitetni kadar koji želi raditi, stvarati i biti zadovoljan onime što je stvorilo on sam ili zajedno sa drugima. Mnogo je onih koji svoje slobodno vrijeme koriste volontirajući za druge i za jedan bolji svijet u kojem živimo. Nitko od nas nije birao mjesto gdje će se roditi, u kojoj državi će rasti i htjeti živjeti do svoje punoljetnosti, isto tako nije ni birao svoje roditelje i način odgoja. Danas, mlada slobodna osoba ima nešto jako bitno, a to je izbor! Imati izbor u životu kojim putem krenuti, što misliti i što učiniti od svog života, prelazi granice svih sistema i ideologija. Isto tako moramo shvatiti da znanje nema svoj kraj, da bismo postali bolji i uspješniji, moramo učiti. Ne uči se samo u obrazovnim ustanovama, uči se i na "ulici", putujući svijetom, izmjenjujući svoja mišljenja i iskustva sa drugima.

Misliti svojom glavom - to može svatko!

Nedavno sam dvojima mladim studentima rekla da sam ljubomorna na njih i na njihovih dvadeset životnih godina. Gledali su me u čudu. Da stvarno sam ljubomorna koliko sada prostora i omogućene slobode imaju za upiti život u njegovoj punoj cjelini. Sve ono lijepo što mogu dobiti samo ako to žele. Putovati svijetom na razmijeni studenata, učiti besplatno jezike, učlaniti se u mnoge zanimljive i društveno-korisne udruge građana, otkrivati mnoga znanja i mudrosti drugih i drugačijih od njih. Moja mlada post-ratna generacija nažalost dosta toga nije imala. Iako u slobodnoj i neovisnoj zemlji, bili smo još uvijek "zatvoreni" u neka poslijeratna prepucavanja i nama tada mladima, neobjašnjenu narodnu podjelu i mržnju. Ograničeni, ratnim stradavanjima te obnovom države i demokracije. Mnogi među nama imali su prednosti pred drugima, a htjeli smo dobiti i imati društvo jednakih mogućnosti. I tada je bio veliki val "odljeva mozgova".

Kada sam htjela upisati studij novinarstva i donijela im diplomu iz Lidrana tj. srednjoškolskog državnog literarnog natječaja, gdje sam ostvarila priznanje za jedno od najboljih novinarskih ostvarenja; rekli su mi u referadi na tom fakultetu koji stvara diplomirane novinare, da mi ta diploma iz Lidrana ništa ne pomaže. Kako nemam osvojeno brojčano mjesto tj. da nisam prva u tome, da na temelju toga neću dobiti nikakve dodatne bodove za prolaz i upis; a sam natječaj stvoren od državnih institucija nije bio takav da je dijelio ostvarenja prema rangu prvi, drugi, treći. Totalni apsurd i nepravda tadašnjeg obrazovnog sustava. Bilo je to rano ljeto 2003. godine i prvi dan u mom životu, kada sam shvatila da nije sve baš tako kako su nas učili u školi - da se vaše sposobnosti, marljivost i talent baš uvijek posebno nagrađuju i cijene. Tada mi je bilo 19 godina. Moja mladenačka naivnost puna entuzijazma, u mahu se pretvorila u svakodnevnu prizemnu realnost koju sam morala prihvatiti želim li nešto ostvariti u svome životu. Bilo me je strah, no odlučila sam – postala sam radnica i to sam i danas.

Ne mislim da sam išta manje vrijedna niti manje sposobna raditi iako nisam završila fakultet. Potrebna je također tzv. životna/emocionalna inteligencija i snalažljivost. Radeći i u slobodno vrijeme volontirajući za druge, bila sam financijski neovisna i imala svoju vlastitu samostalnost i slobodu. S vremenom sam svojim trudom polako dolazila i na bolje radne pozicije u poduzeću. Nije mi žao niti jedne odluke koje sam samostalno donijela kao punoljetna osoba. Mislila sam svojom glavom usprkos svemu, i otvarala vrata za koja sam mislila da ne postoje. Nisam odustajala boriti se za svoje ideje koje zastupam, stvarati nešto što volim i mislim da je dobro. Koliko god sam zbog toga bila "lupljena po glavi" pogotovo kao ženska osoba u konzervativnoj sredini, nisam se olako dala zavesti nekakvih obećanjima i parolama, ili se "prodati" kako bi nekome hranila ego ili džep. Ono što su usadili u mene moji životni učitelji ostalo je.

Ne mrzim - poštujem, mijenjam i stvaram!

Ja ne mrzim i ne osuđujem druge zato što su drugačiji ili drugačije misle - sve dok to nije nemoralno i bezobrazno. Al isto tako to mogu i mogla sam – jer mnogo se gorčine i cinizma nakupilo kroz razne smijene političkih garnitura koje sam svjesno prošla do sada. Ja ne psujem na javnim mjestima tuđe majke zato što netko ima drugačije političko opredjeljenje ili zastupa neka svoja stajališta. Ja poštujem sve majke i očeve ovog svijeta. Koliko god je možda mnogima od nas tada 10-15 godina mlađima, bilo teže kada smo gradili i bili dio mlade demokracije, učili i naučili su nas što je to tolerancija i demokracija. Učili su me ne ponižavali i vrijeđali druge zato što su drugačiji po nekoj sudbini od nas. Znate li zašto? Zato što takvi možda nisu imali nikakav izbor.

"Zlatna telad" koja je već tada bila stavljena pred nas pod krinkom moderne tehnologije, kako bi nas zatvorila u jedan globalni mrak zdravog razvitka svoje vlastite osobnosti i inteligencije – nije uspjela u potpunosti ostvariti svoj cilj. Sigurna sam u to da ima puno mladih ljudi koji misle i žele misliti svojom glavom. Tolerantnim ponašanjem, cijelo-životnim učenjem, voljom i željom, na pola ste puta da postanete dio nečeg dobrog u svijetu, što će svatko vrijedan toga, cijeniti. Sjetite se da nitko nikad ne zna sve u životu i da nitko nije baš uvijek u pravu. A najgori mogući odgovor je: "Zato što ja tako kažem!"

Morate shvatiti da velikim dijelom vi snosite odgovornost za svoje postupke, a ne na primjer neka tamo društvena mreža na internetu ili njezin tvorac. Prvo promislite, a onda djelujte. Imajte na umu da i vi nosite odgovornost stvaranja društva u kojem želite živjeti i vaša buduća djeca. Da imate izbor i svoje ja! Također, ako ćete se ponašati suprotno svim pozitivnim vrijednostima koje moderan čovjek štuje u društvu, možete vrlo lako postati sve ono što osuđujete. Postoji i mogućnost da možda ipak onda više nećete imati izbor pred sobom i svoje ja!

Foto: http://www.freeimages.com/profile/valerio