Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Žene i djevojčice, a zatim i djeca općenito, diljem svijeta izloženi su raznim oblicima fizičkog, seksualnog, psihološkog i ekonomskog zlostavljanja. Nasilje predstavlja najčešći oblik kršenja ljudskih prava u Europi! Svake godine u Hrvatskoj gotovo 17000 žena žrtve su nasilja u obitelji.

Od 2008. do 2010. godine 46 žena ubili su njihovi partneri ili drugi članovi obitelji. U Krapinsko-zagorskoj županiji policija godišnje zabilježi oko 700 slučajeva nasilja u obitelji. U periodu 2008. - 2010. prema podacima četiri zagorska centra za socijalnu skrb u skloništa je smješteno 18 žena i 25 djece s područja Krapinsko-zagorske županije. Prema podacima Policijske uprave KZŽ na području PU Pregrada u 2011. godini evidentirano je pet kaznenih dijela nasilničkog ponašanja u obitelji, a podneseno je 77 optužnih prijedloga zbog prekršaja vezano uz nasilje u obitelji (pod kaznenim dijelom se smatra izrazito teško djelo nasilja te su predviđene daleko veće kazne nego kod prekršajnih dijela). U 2012. godini smanjio se broj kaznenih dijela na jedno, ali se značajno povećao broj prekršajnih dijela. Podneseno je 112 optužnih prijedloga zbog prekršaja iz članka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

Proteklih smo mjeseci bili svjedoci slučajeva užasavajućeg nasilja nad ženama i djecom. Od ubojstva žene u Osijeku, silovanja djevojke u Splitu, ubojstva djeteta u Čakovcu do zanemarivanja, podvođenja te smrti djeteta u Slavonskom Brodu. U nekim od ovih, ali i drugim slučajevima, zakazale su prije svega institucije, ali ponekad i elementarna građanska solidarnost. Mnogi još uvijek nasilje u obitelji smatraju privatnom stvari te se u slučajevima kada posredno ili neposredno svjedoče nasilju ne žele miješati iako na taj način ponekad mogu nekome spasiti život. S druge strane, nerijetko i kada se umiješaju i reagiraju, institucije ne obavljaju svoj posao ažurno i savjesno što obeshrabruje građanke i građane da im se obrate. Jednako tako mnogi ne prepoznaju da su zapravo žrtve nasilja te postoji niz mitova o nasilju nad ženama – da su žrtve same tražile ili željele nasilje, da je nasilje nešto što se događa samo u problematičnim obiteljima, da je potrebno trpjeti nasilje kako bi djeca imala oca i slično. Što su zapravo činjenice?

Nasilje nije izolirani privatni problem nekog para ili obitelji. Korijeni nasilja nad ženama leže duboko u strukturi društva u kojem su žene i djeca oni manje moćni, oni slabi i oni nad kojima treba vršiti kontrolu i moć. Društvo je to koje nas uči o (ne)prihvatljivosti nasilja. Sjetimo se samo koliko puta maloj djeci, ali i tinejđerima govorimo rečenice kao što su: "Normalno je da se tuku, dečki će uvijek biti dečki", "Tko se tuče taj se voli" ili "Ljubomora je znak da te voli", čime već u najranijoj dobi šaljemo djeci poruku da je nasilje prihvatljiv dio života muškaraca te da su čupanje, guranje i kontrola znak muške ljubavi prema ženama.

Nadalje, za nasilje je odgovoran nasilnik, a ne žrtva. Alkohol i opojne droge nisu uzroci već okidači nasilnog ponašanja. Odrasle osobe su te koje imaju sposobnost kontroliranja vlastitog ponašanja, emocija, bijesa, ljubomore te sposobnost pronalaska načina za mirno rješavanje sukoba. Činjenica je da osobe koje vrše nasilje u obitelji mogu bez problema biti nenasilne u svim drugim područjima života, no obzirom da pristupaju obitelji kao svom vlasništvu te članovima/cama obitelji kao onima koji su slabiji i manje moćni. Tu pokazuju svoje pravo lice i koriste nasilje kako bi učvrstili svoju moć i/ili iskalili svoje frustracije.

Kada je u pitanju seksualno nasilje kao zasigurno jedno od najbrutalnijih oblika nasilja nad ženama postoji vrlo česta tendencija da se za nasilje okrivi žrtva koja je bila navodno izazovno obučena, konzumirala alkohol, stopirala, hodala noću sama mračnim ulicama i slično. Ovdje valja imati na umu da NE znači NE uvijek i u svim okolnostima. Svaka seksualna radnja protiv ženine volje je seksualno zlostavljanje, neovisno o tome da li su osobe u braku ili vezi. Opće rašireno vjerovanje da je seksualno nasilje nešto što čine manijaci u mrkloj noći, potpuno je pogrešno. U više od 80% slučajeva žene su silovane od muškarca kojega poznaju i kome vjeruju, od čega 45% čine njihovi trenutni partneri.

Odrastanjem u nasilnoj obitelji djeca prije svega uče biti nasilna. Od najranije dobi dobivaju poruku da je nasilje prihvatljiv način rješavanja problema te da je nasilje protiv žena "normalno". To dovodi do međugeneracijskog prijenosa nasilja. Postoji velika vjerojatnost da će to dijete kad odraste također u svojoj obitelji koristiti nasilne obrasce ponašanja.

Na kraju, mnogi se uvijek pitaju zašto žene to trpe, kažu da im nasilje odgovara jer u protivnom bi sigurno otišle. No to nije tako jednostavno. Žene koje ostaju u nasilnoj vezi najčešće to čine radi niza povezanih društvenih, ekonomskih i kulturoloških razloga: nemaju kamo otići, vjeruju da je održavanje braka nužno pod svaku cijenu, ne žele djeci oduzeti oca, srame se zbog zlostavljanja, boje se da će biti odbačene od obitelji i okoline, boje se za svoj život i život svoje djece. One također vjeruju u mnoge mitove o nasilju i umjesto da krive nasilnika, krive sebe. Jednako tako, nasilje često dovodi do izolacije žrtve, do prekida njezinih društvenih veza i ona se osjeća posve sama na cijelom svijetu i zapravo jedina osoba koja je uz nju je taj isti nasilnik koji ugrožava njezino zdravlje i život.

U Krapinsko-zagorskoj županiji od listopada 2012. godine djeluje SOS telefon za žene žrtve nasilja koji vodi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje iz Zagreba u suradnji s Krapinsko-zagorskom županijom. Linija 049 639 281 je otvorena utorkom i četvrtkom od 16-18 sati. Svakodnevno se savjeti i podrška mogu primiti putem e-maila sos@cesi.hr. Građanke i građani koji jesu žrtve nasilja ili sumnjaju da se nasilje dešava u njihovoj blizini, mogu se javiti na telefon kako bi dobili podršku, savjet ili informaciju. Ako jednostavno imaju potrebu s nekim razgovarati o svojim iskustvima, neka se slobodno jave. Pozivi SOS telefonu u potpunosti su anonimni!

Nasilje nad ženama i djecom može biti:

Psihičko nasilje: primjena psihičke prisile koja je prouzročila osjećaj straha, ugroženosti, uznemirenosti ili povrede dostojanstva, verbalno nasilje i napadi, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima, uhođenje ili uznemiravanje preko sredstava za komuniciranje, elektroničkih i tiskanih medija ili na drugi način kao i ograničavanje komuniciranja s trećim osobama, izolacija ili ugrožavanje slobode kretanja.

Fizičko nasilje: primjena fizičke sile bez obzira je li nastupila tjelesna ozljeda ili nije, npr. guranje, udaranje, šamaranje, gušenje, davljenje, fizičko zadržavanje, pritiskanje, štipanje, fizičko sprječavanje kretanja, grebanje, protresanje, paljenje cigaretom, trganje odjeće s osobe, gađanje predmetima, bacanje ili uništavanje stvari u kući.

Ekonomsko nasilje: oštećenje ili uništenje osobne i zajedničke imovine, zabrana ili onemogućavanje korištenja osobne i zajedničke imovine, oduzimanje prava ili zabrana raspolaganja osobnim prihodima ili imovinom stečenom radom ili nasljeđivanjem, onemogućavanje zapošljavanja ili rada, prisiljavanje na ekonomsku ovisnost, uskraćivanje sredstava za održavanje zajedničkog kućanstva i skrb o djeci.

Seksualno nasilje: bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili prijedlog koji je usmjeren protiv osobe i njezine seksualnosti, a koji može počiniti druga osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se nalaze.