Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Što civilizacija više napreduje to se čovjek od čovjeka više otuđuje. Stručnjaci pišu studije i proučavaju tu pojavu, ali kao da se sve događa na nekom drugom planetu. Kao da ne bi trebali krenuti svaki od sebe. Otvorene netrpeljivosti među ljudima uzimaju sve više maha, a zapravo smo više ili manje svi u jednom košu. Pa i među planinarima koji se deklariramo kao veliki ljubitelji prirode, a u zaborav pada najvažnija karika u lancu, a to je čovjek. Taj ne podnosi ovoga, onaj ne podnosi onoga. Zapravo bi se svi trebali zapitati kakvi smo to mi, ako nekoga ne možemo podnijeti dan ili dva. Sve bi to bilo kao nekako ljudski, ali ipak...do jučer veliki prijatelji, a danas bačeni u ropotarnicu nebitne prošlosti.

Sve se više zaboravlja zašto smo na zemlji, radovati se  malim stvarima na životnom putovanju. Ta suluda jurnjava za materijalnim, ostavlja dojam nedostatka životne strasti prema običnim i neobičnim životnim radostima, živjeći u nekoj rutini prestaje se biti svjestan vlastitog postojanja.

Ne mislim da treba zaleći pod kitnjastu krošnju nekog stabla i pasivno promatrati zbivanja oko sebe. Svakako uz sve odgovornosti koje se nameću kao više ili manje normalne, ponekad treba "nahraniti" dušu,  sputane osjećaje olabaviti i jedni druge uvažavati sa više ljubavi. Ne dozvoliti fizičkom preživljavanju da nas potpuno zarobi. Potisnutim emocijama pustiti da poteku, nije ih sramota pokazati,  još manje posjedovati. Čežnja za moći je sve prisutnija koja otvara mnoga vrata. Pa kad bi samo malo virnuli nekome u dušu ko ima moć, sigurno bi naišli na surovu pustinju osame. Očajnički se pokušava dati samom sebi na važnosti, ali na žalost krivim vrijednostima.

Tu dolazi do izražaja prednost življenja u malom mjestu. Ljudi se međusobno poznaju i pozdravljaju, mahnu jedni drugima, nasmiješe ti se, razmijene riječ dvije. Pa obićni odlazak na posao postaje vedriji. Ljudi su još uvijek povezaniji, lakše se zbližavaju orijentirani jedni na druge. Iako se često čuje da nema sadržaja za zabavu, to baš i ne mora biti tako.

Dokaz je naša, kako je mi zovemo, "osmomartovska ekipa žena". Prije desetak godina naša Biba je okupila dvadesetak žena da se podružimo za 8. Mart i tako je sve krenulo. Odlučile smo si same osmisliti sadržaj zabave i učiniti nešto za svoju dušu. Baš nas briga za vješticu  tamo neke moderne gripe, recesije, ostavke jako važnih faca...Sastanemo se na večeri, plesu i podružimo uz salve zdravog smijeha. Pred jutro se došuljamo doma uz blagoslov naših muževa. Godinama smo se znale, zaključile smo da se uopće nismo poznavale. Neke sugrađanke su mi pravo otkriće.

Uz poneki izlet sad je na red došla ideja o planinarenju. Kao dugogodišnjoj planinarki, čast organizatora i vođe pripala je meni. Nije to meni prva uloga organizatora i vodiča, ali ovo je bio pravi izazov. Niti jedna "avanturistica" nije planinarka. "Vodi nas da vidimo što to ima na toj planini kad ju ti toliko voliš".

"Štefanija moja, u što si se ti uvalila?" - mislim si ja. Viziju destinacije sam odmah imala, moja velika ljubav, Velebit. U ovom slučaju u obzir dođe Zavižan, Botanički Vrt i Zavižanska kosa.

Svi mi koji planinarimo, znamo pa da za i najbezazleniji pohod treba dobra organizacija, sa pregršt detalja koje treba razraditi prije polaska.

Tu svakako moram spomenuti vodiče iz mojih dragih PD "Zagorske steze" Zabok. Od njih sam puno naučila o zadacima vodiča  planinareći sa njima. Pogotovo od dva Darka koji su mi puno pomogli u organizaciji prijašnjih izleta sa svojim savjetima baziranima na svom znanju i iskustvu. Vjetar u leđa daje mi saznanje da na njih dvojicu uvijek mogu računati ako bi iskrsnulo nešto nepredviđeno na terenu.

Naoružana samopouzdanjem sa velikim žarom krećem u organizaciju i edukaciju svojih budućih planinarki. Nježno ih moram upoznati sa određenim pravilima ponašanja u planini i uvažavanja same planine i njene čudi. Pitanje hrane, pića, odjeće, obuće, a i ponešto od prve pomoći, popisu sam dodala badić i ručnik, čime sam ih potpuno zbunila. Pojma nisu imale kuda idu. Bile su uzbuđene kao mališani na prvoj eksurziji. Samo smo čekale proljepšanje vremena nakon dva tjedna uzastopne kiše. Konačno lijepi vikend, taj je bio naš!

Dvadeset nadobudnih planinarki okupilo se u nedjelju sa prvim srebrnim zrakama praskozorja. Kako i dolikuje pravim planinarima u busu je kružila i mala pljoskica sa "terapijom", tu su bile i Anine kiflice i kojekakve druge delicije.

Nismo pošteno ni trepnule, a sunce je prosulo svoje zlatne zrake u punom sjaju kad smo stigle u Krasno. Kako dolikuje nježnim ženskim dušama, nedjeljno jutro smo započele sv. misom u svetištu Majke Božje od Krasna. Pod dojmom upečatljive mise i nadahnute propovjedi tamošnjeg župnika, planinarke su oduševljeno očima šarale po vrhovima Velebita, ni sluteći da će jedan i osvojiti. Spuštajući se u Krasno jednostavno sam znala da će to biti jedan izuzetan dan. Svakim kilometrom vožnje prema Zavižanu, ushićenje u busiću je raslo. Treperave zrake romantično su se probijale kroz guste krošnje bujne vegetacije Velebita.

Izlaskom iz šume vrhovi Velebita su izronili u svojoj punoj raskoši. Oduševljenju nije bilo kraja. Pokušavajući apsorbirati svu tu ljepotu koja nas je zabljesnula. Nebesko plavetnilo je pozdravljalo meko spuštajući sunčeve zrake između nas u planinskom okrilju. Spajalo nas je u spokoj koji samo planina dijeli. U jednom trenu poželiš se valjati u sočnoj rosnoj livadi sa svojim zanemarenim djetetom u sebi, a u sljedećem trenutku poželiš se primiriti pod smrekovom granom, i pustiti da te preplavi ljubav koju sigurno imaš duboko u sebi, stopivši se sa čarolijom ljepote oko sebe. Moje srce je bilo prepuno radosti, sa mnom  je i moja tinejđerica Lana. Uživala je u prizorima ozarenog lica kao i sve moje suputnice, razdragano su se razmirile i ushićeno uokolo trčkarale. Nisu znale da li bi krenule prema Zavižanskoj  kosi ili prema Botaničkom vrtu. Morala sam uzeti stvar u svoje ruke i začaš su se pribrale, ozbiljno shvativši moju ulogu vodiča. Surfale smo Botaničkim vrtom naslikavajući stotine snimaka sramežljivih cvjetića nadlijetanih šarenim leptirićima.

S obzirom na njihovu kondiciju, mislila sam da će im šetnja Botaničkim vrtom, Zavižanskom kosom i pokojom šetnjom ispod pl. doma biti dovoljna. Ali ne, one su zapele da ih vodim tamo gore, tamo gdje ti hodaš pokazujući na stijene Balinovca i Malog Zavižana. Povuci potegni i morala sam popustiti. Za njih mi je ipak bio prihvatljiviji V. Zavižan. Sa njima sam se uputila na njihov prvi ozbiljniji uspon. Pokazale su se vješte u penjanju, uvaživši svaki moj savjet. Bilo mi je pravo zadovoljstvo vidjeti ih na vrhu. Radoznalo su uokolo trčkarale i u pravom prirodnom okruženju prepoznale najomiljeniji cvijet planinara - runolist. Sramežljivo je virkao svojim srebrnim baršunastim laticama iz stijenja. Fascinirane morem sa jedne strane, a sa pregrštom velebitskih vrhova sa druge strane, divljih i čarobnih, sa onim svojim proplancima. Jedva sam ih isčupala sa vrha i nagovorila na spuštanje.

U zavižanskom domu, nas je dočekala Ane, sa čuvenom Antinom travaricom. Uz nezaobilazno crno velebitsko pivo, i poznati grah, vrijeme je uz pjesmu preletjelo. Sve mi ih je bilo žao podsjetiti da je vrijeme polaska.  Sada im je jasno što to ima u tim divljinama koje ja toliko volim. Planina ih je definitvno "navukla", lica su im doslovno zračila.

Prema domu smo krenule preko Senja pa smo se par sati brčkale u moru i čeznutljivo virkale prema vrhovima tek napuštenog ljepotana Velebita.

Pljesak koji sam dobila na kraju puta ne bih ničim mijenjala, sve je govorio. Svako planinarenje mi je upečatljivo po ovome ili po onom. Ovo će mi zasigurno ostati u sjećanju kao jedno od najljepših. Moje drage sugrađanke nisu ni slutile koliko sam uživala uz njih okružena tolikom radošću i ljubavlju. Sve zajedno provele smo jedan izuzetan dan, jedan od ljepših dana u mom trezoru sjećanja.

Ovaj članak je drugi nastavak kolumne o planinarenju, a prvi članak možete pročitati ovdje...