Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Prosječnom je srednjoškolcu subotnji izlazak dio izvanškolskih aktivnosti, to je dio njegovog cijeloživotnog obrazovanja. Od kad je na vrhuncu produktivnosti srušen temelj društvenih aktivnosti u Pregradi, taj je oblik edukacije mladih sveden na nadahnjujuća birtijska okupljanja uz sporadične epizode bjesomučnog opijanja.

Tako je trebala početi ova priča. Sve sam smislila - kritika u uvodu, šaljivi zaplet,  zanimljivi vrhunac i klasično buđenje za kraj. Trebala je to biti priča između redaka, fina kritika svega, moguća pohvala nečega, moj pogled na situaciju, moja perspektiva na zbivanja i šire.

Otuda i naslov.

A onda sam jednog dana završila u jednom zagorskom mjestu, u jednom disku, na jednom koncertu.

Moje društvo i ja već godinama nismo srednjoškolci, ali i dalje s neizmjernim zadovoljstvom radimo na očuvanju srednjoškolskih običaja. Aktivno se informiramo o društvenim zbivanjima u regiji i štreberski predano sudjelujemo u realizaciji istih.

Za dotični smo koncert saznali dovoljno prerano da se u tom silnom oduševljenju početnički bedasto izbezumimo. Karte smo kupovali stihijski i matematički sasvim nepromišljeno, ali u pretprodaji i na vrijeme, za što smo kasnije saznali da uopće nije bilo potrebno.

Sve je to međutim sada sasvim nebitno. Važno je da smo se do tamo vozili skoro jedan sat, da smo parkirno mjesto tražili gotovo jednako toliko dugo i da smo za čuvanje jakni platili cijenu standardnog studentskog menija. Važno je da je sve bilo krcato, da je zraka bilo manje nego dovoljno i da je prosjek godina bio daleko ispod našeg. Važno je, da je upravo osmijeh na licu te rasplesane mladeži ono što me navelo na razmišljanje i dovelo do zaključka da je sve to izuzetno žalosno, nepravedno i okrutno, jer bi moglo biti puno bliže, puno jeftinije, mladeži pristupačnije i bezbroj puta genijalnije...     

Ne, ovo nije trebala biti priča o Zefri. (Možda je malo trebala biti o Domu kulture.) Trebala je biti priča o nekim boljim vremenima, a postala je priča o nekim drugim zagorskim mjestima, o nekim sretnijim srednjoškolcima, o nekim pametnijim potezima.

Ovo je priča o nama koji smo do diska išli pješice, ovo je priča o vama koji odrastate zakinuti za to praktično iskustvo, ovo je priča o njima koji su vam to iskustvo uskratili.        

Ovo je trebao biti osvrt na ono što jesmo, i čežnja za onim što bismo mogli biti.

Ovo je kritika onoga što nismo.    

Jednom godišnje prosječni je pregradski srednjoškolac natprosječno sretan jer se društveno uzdizati može i u svome gradu. To se onda zove manifestacija.